„Niti jedan prorok nije dobrodošao u svojoj domovini“, Papina homilije polazi od riječi koje je Isus uputio ljudima iz svog kraja, stanovnicima Nazareta, gdje nije mogao učiniti čudesa jer „nisu imali vjere“ (Luka 4,24-30). Isus podsjeća na dvije biblijske epizode: čudo po kojem je u vrijeme proroka Elizeja Sirijac Naaman ozdravio od gube (2 Kraljevima 5,1-15a), te susret proroka Ilije sa udovicom iz Sarepte, u Sidonu, koja je bila spašena od gladi (1 Kraljevima 17). Gubavci i udovice, tumači papa Franjo, u ono vrijeme bili su na margini društva. Pa ipak, ovi su marginalci spašeni, zato što su prepoznali i prihvatili proroke. Stanovnici Nazareta ne prihvaćaju Isusa, jer su bili sigurni u svoju 'vjeru', toliko sigurni u vlastitu pravednost i poštivanje zapovijedi, da nisu imali potrebe za drugim spasenjem.

„To je drama poštivanja zapovijedi bez vjere“, sažima papa Franjo tumačeći njihov način razmišljanja: “'Ja se spašavam sam, jer idem u sinagogu svake subote, trudim se izvršavati zapovijedi, ali neka mi ovaj ne govori da su onaj gubavac i ona udovica bili bolji od mene!'. Tu su bili ljudi s ruba društva! A Isus nam govori: 'Gle, ako ti ne staneš na rub društva, ako se ne osjećaš kao da si na rubu – nećeš iskusiti spasenje'. To je poniznost, to je put poniznosti: osjećati se toliko nebitnima da spoznamo potrebu za Božjim spasenjem. Samo On spašava, a ne naše poštivanje pravila. Stanovnicima Nazareta nisu se svidjele te riječi, naljutili su se na njega i htjeli ga ubiti“.

Ista ljutnja, objašnjava Papa, zahvaća i Naamana na početku priče, jer smatra smiješnim i ponižavajućim upute proroka Elizeja: oprati se sedam puta u vodi rijeke Jordan kako bi bio ozdravljen od gube. „Gospodin traži od njega čin poniznosti, da posluša kao što dijete sluša, da učini ono što se čini smiješnim“. Odlazi od njega uvrijeđen, no kasnije, na nagovor svojih slugu, vraća se i čini što mu je prorok rekao. Taj čin poniznosti ga liječi. „To je današnja poruka, u trećem tjednu Korizme, tumači papa: ako želimo biti spašeni, moramo odabrati put poniznosti“:

„Marija u Hvalospjevu ne kaže da je sretna jer je Bog vrednovao njeno djevičanstvo, njenu dobrotu, njenu nježnost, njene kreposti, ne: nego zato što je Gospodin pogledao na poniznost svoje službenice, na njenu malenost, na njenu poniznost. To Gospodin vidi. A mi smo pozvani naučiti mudrost emarginacije, kako bi nas Gospodin pronašao. Neće nas pronaći usred naših sigurnosti, ne, ne. Gospodin ne ide tamo. Pronaći će nas na rubu, u našim grijesima, pogreškama, u našim potrebama za duhovnim ozdravljenjem, za spasenjem: tamo će nas Gospodin pronaći“.

A to je, ponavlja Papa, put poniznosti.

„Kršćanska poniznost nisu riječi: 'Ja ničemu ne služim', kojima skrivamo oholost, ne, ne! Kršćanska poniznost jest reći istinu: 'Ja sam grešnik, ja sam grešnica'. Reći istinu: to je naša istina. No, postoji i ona druga: Gospodin nas spašava. Ali spašava nas baš ondje, kad se nalazimo na rubu, ne spašava nas u našim sigurnostima. Molimo milost da uvijek imamo tu mudrost: biti na rubu, milost poniznosti, kako bi dobili spasenje Božje“, zaključio je papa Franjo.