"Relatio Synodi" III. Izvanredne opće skupštine Sinode biskupâ: "Pastoralni izazovi o obitelji u kontekstu evangelizacije" (5.-19. listopada 2014.), 18.10.2014

KAZALO

Uvod

I. Slušanje: kontekst i izazovi o obitelji
Društveno-kulturni kontekst
Važnost afektivnog života
Izazov za pastoral

II. Pogled na Krista: Evanđelje obitelji
Pogled na Isusa i božanska pedagogija u povijesti spasenja
Obitelj u Božjem planu spasenja
Obitelj u dokumentima Crkve
Nerazrješivost braka i radost živjeti zajedno
Istina i ljepota obitelji i milosrđe prema ranjenim i krhkim obiteljima

III. Suočavanje: pastoralne perspektive
Naviještati Evanđelje obitelji danas, u raznim kontekstima
Voditi mladence na putu priprave za brak
Pratiti prve godine bračnog života
Pastoralna skrb za one koji žive u građanskom braku ili nevjenčano
Briga za ranjene obitelji (rastavljeni, razvedeni nevjenčani, razvedeni ponovno vjenčani, jednoroditeljske obitelji)
Pastoralna pažnja prema osobama s homoseksualnim sklonostima
Prenošenje vjere i izazov denataliteta
Izazov odgoja i uloga obitelji u evangelizaciji

Zaključak

* * *

UVOD

1. Sinoda Biskupâ okupljena oko Pape svoju misao upravlja svim obiteljima svijeta s njihovim radostima, s njihovim naporima, s njihovim nadama. Osobito osjeća dužnost zahvaliti Gospodinu za velikodušnu vjernost kojom tolike kršćanske obitelji odgovaraju na svoj poziv i poslanje. Čine to s radošću i vjerom i onda kad se na obiteljskom putu suočavaju s preprekama, nerazumijevanjem i trpljenjem. Tim obiteljima pripada priznanje, zahvalnost i ohrabrenje čitave Crkve i ove Sinode. U molitvenom bdijenju koje je kao priprava za Sinodu obitelji slavljeno na Trgu sv. Petra u subotu 4. listopada 2014., papa Franjo je na jednostavan i konkretan način podsjetio na središnje mjesto obiteljskog iskustva u životu sviju, izrazivši to ovako: »Već se spušta večer nad naš skup. Trenutak je to kad se rado vraća kući da se nađe za istim stolom, u obujmu naklonosti, učinjenog i primljenog dobra, susretâ koji griju srce i čine da ono raste, dobrog vina koje u ljudskim danima prethodi slavlju bez zalaska. Također je to najteži trenutak za one koji se suočavaju s vlastitom samoćom, u gorkom sumraku razbijenih snova i planova: koliki ljudi provode dane u slijepoj ulici rezignacije, napuštenosti, ako ne gnjeva; u kolikim domovima je nestalo vina radosti i, time okusa – same mudrosti – života [...] Jednih i drugih smo večeras glas našom molitvom, molitvom za sve«.

2. Okrilje radosti i kušnji, dubokih osjećaja i ponekad ranjenih odnosa, obitelj je uistinu »škola čovječnosti« (usp. Gaudium et Spes, 52), za kojom se snažno osjeća potreba. Unatoč mnogim znakovima krize obiteljske ustanove u raznim područjima »globalnog sela«, želja za obitelji ostaje živa, posebno među mladima, i pokreče Crkvu, iskusnu u čovještvu i vjernu svom poslanju, da bez prestanka i s dubokim uvjerenjem naviješta »Evanđelje obitelji« koje joj je povjereno objavom Božje ljubavi u Isusu Kristu i koje neprekidno poučavaju Oci, Učitelji duhovnosti i Učiteljstvo Crkve. Obitelj za Crkvu poprima posebnu važnost, a u trenutku kad su svi vjernici pozvani izaći iz samih sebe potrebno je da obitelj sebe ponovno otkrije kao nezaobilazni subjekt evangelizacije. Mislimo na misionarsko svjedočanstvo mnogih obitelji.

3. Biskup Rima je pozvao Sinodu biskupâ da promišlja o odlučujućoj i dragocjenoj stvarnosti obitelji na svojoj Izvanrednoj općoj skupštini u listopadu 2014., da bi se promišljanje potom produbilo na Redovnoj općoj skupštini koja će se održati u listopadu 2015., kao i tijekom cijele godine između dvaju sinodskih događaja. »Već je okupljanje in unum oko Biskupa Rima događaj milosti, u kojem se biskupska kolegijalnost očituje u hodu duhovnog i pastoralnog rasuđivanja«: tako je papa Franjo opisao sinodalno iskustvo, naznačujući mu zadaće u dvostrukom osluškivanju znakova Boga i povijesti ljudi te u dvostrukoj i jedinoj vjernosti koja iz toga proizlazi.

4. U tom smo svjetlu rezultate naših promišljanja i naših razgovora sabrali u sljedeća tri dijela: slušanje kako bismo gledali na stvarnost obitelji danas, u složenosti njezinih svjetla i sjena; pogled usmjeren na Krista kako bismo obnovljenom svježinom i oduševljenjem razmotrili ono što nam objava, prenesena u vjeri Crkve, govori o ljepoti, ulozi i dostojanstvu obitelji; suočavanje u svjetlu Gospodina Isusa kako bismo razaznali puteve kojima obnoviti Crkvu i društvo u njihovom zauzimanju za obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene.

I. SLUŠANJE: KONTEKST I IZAZOVI O OBITELJI

DRUŠVENO-KULTURNI KONTEKST

5. Vjerni Kristovom nauku gledamo na stvarnost obitelji danas u svoj njezinoj složenosti, u njezinom svjetlu i njezinim sjenama. Mislimo na roditelje, bake i djedove, braću i sestre, na bliže i daljnje rođake, i na vezu između dviju obitelji koju tkâ svaki brak. Antropološko-kulturna promjena utječe danas na sve aspekte života i traži analitički i drugačiji pristup. Treba istaknuti prije svega pozitivne aspekte: veću sloboda izražavanja i bolje priznavanje prava žene i djece, barem u nekim krajevima. Ali, s druge strane, treba jednako tako uzeti u obzir rastuću opasnost koju predstavlja pretjerani individualizam koji iskrivljuje obiteljske veze i dovodi do toga da se na svakog člana obitelji gleda kao na otok, tako da u nekim slučajevima preteže ideja o subjektu koji sebe izgrađuje prema vlastitim željama koje se uzimaju kao nešto apsolutno. Tome se pridodaje i kriza vjere koja je dotakla mnoge katolike i koja je često u izvoru kriza braka i obitelji.

6. Jedno od najvećih siromaštava suvremene kulture je osamljenost, plod odsutnosti Boga u životu osoba i krhkosti odnosâ. Postoji i opći osjećaj nemoći u odnosu na društveno-gospodarsku stvarnost koja često dovodi do gaženja obitelji. Događa se to zbog rastućeg siromaštva i neizvjesnosti obzirom na radna mjesta što se katkada proživljava poput prave noćne more, ili zbog preopterećujućeg poreznog sustava koji zasigurno ne ohrabruje mlade za brak. Često se obitelji osjećaju napuštenima zbog nezainteresiranosti i slabe pažnje od strane institucija. Negativne posljedice s aspekta društvene organizacije su očite: od demografske krize do poteškoća u odgoju, od napora u prihvaćanju nerođenog života do osjećanja prisutnosti starijih kao tereta, sve do širenja afektivnih nevolja koje katkada dovode do nasilja. Odgovornost je Države stvoriti zakonske uvjete i posao kako bi se zajamčila budućnosti mladima i pomoglo im ostvariti njihov plan o zasnivanju obitelji.

7. Postoje kulturna i vjerska područja koja postavljaju posebne izazove. U nekim je društvima na snazi praksa poligamije, a u nekim tradicionalnim sredinama običaj »braka po fazama«. U drugim sredinama vlada praksa dogovorenih brakova. U Zemljama u kojima je prisutnost Katoličke Crkve manjinska, brojni su mješoviti brakovi i nejednakost obreda sa svim poteškoćama koje to nosi sa sobom vezano uz pravni oblik, krštenje i odgoj djece te uzajamno poštivanje po pitanju različitosti vjere. U tim brakovima može postojati opasnost relativizma ili indiferentnosti, ali u njima može postojati i mogućnost promicati ekumenski duh i međureligijski dijalog u skladnom suživotu zajednicâ koje žive na istom mjestu. U mnogim sredinama, i ne samo zapadnima, naširoko se širi praksa zajedničkog života prije braka ili i zajedničkog života koji nije usmjeren preuzimanju oblika institucionalne veze. Tome se često pridodaje građansko zakonodavstvo koje potkopava brak i obitelj. Zbog sekularizacije je upućivanje na Boga u mnogim dijelovima svijeta uvelike smanjeno, a vjera više nije društveno dijeljena.

8. Mnogo se djece rađa izvan braka, posebno u nekim Zemljama, a mnoga od njih kasnije žive samo s jednom od roditelja ili u proširenoj ili rekonstruiranoj obiteljskoj sredini. Broj razvoda je u porastu, a nisu rijetki ni slučajevi izbora uvjetovanih ekonomskim čimbenicima. Djeca su često predmetom spora između roditelja i ona su prave žrtve obiteljskih razdora. Očevi su često odsutni, ne samo zbog ekonomskih razloga, tamo gdje zapravo potrebno da jasnije preuzmu odgovornost za djecu i za obitelj. Dostojanstvo žene je i dalje potrebno braniti i promicati. Danas je, naime, u mnogim područjima, biti žena predmetom diskriminacije, a i dar majčinstva se često kažnjava umjesto da ga se predstavlja kao vrijednost. Ne smiju se zaboraviti ni rastuće pojave nasilja kojima su žrtve žene, ponekad nažalost i unutar obitelji, kao i teško rašireno spolno osakaćivanje žene u nekim kulturama. Spolno iskorištavanje djece predstavlja pak jednu od najodvratnijih i najizopačenijih stvarnosti suvremenog društva. I u društvima koja proživljavaju nasilje zbog rata, terorizma ili prisutnosti organiziranog kriminala, postoje pogoršane obiteljske situacije, a posebno u velikim metropolama i u njihovim predgrađima raste tzv. pojava djece na ulici. Migracije također predstavljaju jedan od znakova vremena s kojim se treba suočiti te ga razumjeti sa svim teretom posljedica na obiteljski život.

VAŽNOST AFEKTIVNOG ŽIVOTA

9. Pred opisanom društvenom slikom u mnogim se dijelovima svijeta, i u pojedincima susreće veća potreba voditi brigu o vlastitoj osobi, poznavati se u nutrini, živjeti bolje u skladu sa vlastitim emocijama i vlastitim osjećajima, tražiti kvalitetne afektivne odnose; ta opravdana težnja može se otvoriti želji zalagati se u uspostavljanju odnosâ kreativnog darivanja i uzajamnosti, obilježenih odgovornošću i solidarnošću poput onih obiteljskih. Znatna je opasnost individualizma i rizik živjeti sebično. Izazov za Crkvu je pomoći parovima u sazrijevanju emocionalne dimenzije i u afektivnom razvoju kroz promicanje dijaloga, istine i povjerenja u milosrdnu Božju ljubav. Puno zalaganje koje se traži u kršćanskom braku može biti snažan protuotrov napasti egoističnog individualizma.

10. U suvremenom svijetu ne nedostaju kulturni trendovi koji nameću afektivnost bez granica čija se sva područja želi istražiti, uključujući i ona najsloženija. Ustvari, pitanje afektivne krhkosti je od velike važnosti: narcistička, nestabilna i promjenjiva afektivnost koja subjektima ne pomaže uvijek u postizanju najveće zrelosti. Zabrinjava stalno širenje pornografije i komercijalizacije tijela, potpomognuto iskrivljenim korištenjem interneta, a mora se osuditi i stanje osoba koje su prisiljene prakticirati prostituciju. U tom kontekstu, parovi su ponekad nesigurni, neodlučni i teško im je u pronalaženu načina za rast. Mnogo je onih koji teže ostati na primarnim stupnjevima emocionalnog i spolnog života. Kriza para destabilizira obitelj, a može se pojaviti kroz rastave i razvode i dovesti do niza posljedica za odrasle, djecu i društvo, oslabljujući pojedinca i društvene veze. I demografski pad, zahvaljujući antinatalitetnom mentalitetu i poticanju svjetskih politika reproduktivnog zdravlja, ne samo da određuje situaciju u kojoj izmjena generacija više nije zajamčena, već je u opasnosti s vremenom dovesti do ekonomskog osiromašenja i gubitka polaganja nade u budućnost. Razvoj biotehnologija je također imao snažan utjecaj na natalitet.

IZAZOV ZA PASTORAL

11. U tom kontekstu Crkva osjeća potrebu uputiti riječ istine i nade. Treba promicati uvjerenje da čovjek dolazi od Boga i da, prema tome, promišljanje koje iznova podsjeća na velika pitanja o značenju ljudskih bića može pronaći plodno tlo u najdubljim očekivanjima čovječanstva. Velike vrijednosti braka i kršćanske obitelji odgovaraju na traženje koje obilježava ljudski život i u vremenu koje je obilježeno individualizmom i hedonizmom. Treba prihvaćati osobe s njihovim konkretnim životom, znati ih podupirati u traganju, ohrabrivati želju za Bogom i volju osjećati se u potpunosti dijelom Crkve, također i kod onih koji su doživjeli neuspjeh ili se nalaze u najbeznadnijim situacijama. Kršćanska poruka u sebi uvijek predstavlja stvarnost i dinamiku milosrđa i istine, koje se u Kristu sjedinjuju.

II. POGLED NA KRISTA: EVANĐELJE OBITELJI

POGLED NA ISUSA I BOŽANSKA PEDAGOGIJA U POVIJESTI SPASENJA

12. S ciljem »provjeriti naš korak na tlu suvremenih izazova, odlučujući uvjet je ostati pogleda usmjerenog na Isusa Krista, zaustaviti se u razmatranju i u čašćenju njegovog lica [...]. Naime, svaki put kad se vratimo na izvore kršćanskog iskustva otvaraju se novi putovi i nezamislive mogućnosti« (Papa Franjo, Govor od 4. listopada 2014.). Isus je na žene i muškarce koje je susretao gledao s ljubavlju i nježnošću, prateći njihove korake istinom, strpljivošću i milosrđem, u naviještanju zahtjeva Kraljevstva Božjega.

13. Budući da je red stvaranja određen usmjerenošću na Krista, treba bez razdvajanja razlikovati različite stupnjeve kojima Bog čovječanstvu priopćuje milost saveza. Temeljem božanske pedagogije, prema kojoj se red stvaranja razvija u red otkupljenja kroz susljedne etape, novost kršćanskog ženidbenog sakramenta treba razumijevati u kontinuitetu s naravnim brakom od početka. Tako se ovdje razabire način spasenjskog djelovanja Boga, kako u stvaranju tako u kršćanskom životu. U stvaranju: budući je sve stvoreno po Kristu i za Njega (usp. Kol  1,16), kršćani »s radošću i poštovanjem otkrivaju klice Riječi koje se tu kriju; neka ujedno budno prate duboku preobrazbu koja se zbiva u tim narodima« (Ad Gentes, 11). U kršćanskom životu: budući da je vjernik po krštenju uključen u Crkvu po kućnoj Crkvi koju predstavlja njegova obitelj, on poduzima onaj »dinamični proces, koji napreduje postupno uz progresivno integriranje Božjih darova« (Familiaris Consortio, 11), preko trajnog obraćenja prema ljubavi koja spašava od grijeha i daje puninu života.

14. Sâm Isus, pozivajući se na izvorni plan o ljudskom paru, potvrđuje nerazrješivo zajedništvo između muškarca i žene, premda je rekao da »zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako« (Mt 19,8). Nerazrješivost braka (»Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« Mt 19,6) se ne smije prije svega shvaćati kao »jaram« nametnut ljudima nego kao »dar« osobama sjedinjenima u braku. Na taj način Isus pokazuje da božanska susretljivost uvijek prati ljudski hod, jamči i preobražava otvrdnulo srce svojom milosti, usmjerujući ga prema njegovom počelu, putem križa. Iz Evanđeljâ se jasno ističe Isusov primjer koji je za Crkvu paradigmatski. Naime, Isus je živio u jednoj obitelji, učinio je prvo znamenje na svadbenoj svečanosti u Kani, navijestio je poruku  koja se odnosi na značenje braka kao punine objave koja uspostavlja izvorni Božji plan (Mt 19,3). Ali istovremeno je u djelo provodio nauk koji je poučavao očitujući tako pravo značenje milosrđa. To se jasno pokazuje u susretima sa samarijankom (Iv 4,1-30) i preljubnicom (Iv 8,1-11) u kojima Isus, sa stavom ljubavi prema grješnoj osobi, vodi do kajanja i obraćenja (»idi i nemoj više griješiti«), što je uvjet za oproštenje.

OBITELJ U BOŽJEM PLANU SPASENJA

15. Riječi života vječnoga koja je Isus uputio svojim učenicima sadržavale su nauk o braku i obitelji. Taj nam Isusov nauk opušta da Božji naum o braku i obitelji podijelimo u tri etape. Na početku postoji izvorna obitelj, kad je Bog Stvoritelj ustanovio iskonski brak Adama i Eve, kao čvrst temelj obitelji. Bog nije stvorio samo ljudsko biće kao muško i žensko (Post 1,27), nego ih je blagoslovio da budu plodni i da se množe (Post 1,28). Stoga, »će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2,24). To zajedništvo je bilo narušeno grijehom te je postalo povijesnim oblikom braka u Božjem narodu, za koji je Mojsije dopustio mogućnost izdati potvrdu o razvodu (usp. Pz 24, 1ss). Taj oblik je prevladavao u Isusovo vrijeme. Svojim dolaskom i izmirenjem palog svijeta po od Njega izvršenom otkupljenju, završilo je razdoblje koje je započelo s Mojsijem.

16. Isus, koji je u sebi sve pomirio, brak i obitelj je vratio njihovom iskonskom obliku (usp. Mk 10,1-12). Obitelj i brak su otkupljeni od Krista (usp. Ef 5,21-32), obnovljeni na sliku Presvetog Trojstva, otajstva iz kojeg izvire svaka prava ljubav. Ženidbeni savez, uspostavljen u stvaranju i objavljivan u povijesti spasenja, puno otkrivanje svog značenja prima u Kristu i u njegovoj Crkvi. Od Krista preko Crkve brak i obitelj primaju milost potrebnu za svjedočenje Božje ljubavi i življenje života zajedništva. Evanđelje obitelji prolazi povijest svijeta od stvaranja čovjeka na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,26-27) sve do ispunjenja otajstva Saveza u Kristu na kraju vjekova svadbom Jaganjčevom (usp. Dj 19,9; Ivan Pavao II., Kateheze o ljudskoj ljubavi).

OBITELJ U DOKUMENTIMA CRKVE

17.  »Tijekom stoljeća, Crkva nije umanjivala svoj postojani nauk o braku i obitelji. Jedan od najuzvišenijih izraza tog Učiteljstva Drugi vatikanski koncil je iznio u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes, koja čitavo jedno poglavlje posvećuje promicanju dostojanstva braka i obitelji (cf. Gaudium et Spes, 47-52). U njoj je brak definiran kao zajednica života i ljubavi (usp. Gaudium et Spes, 48), stavljajući ljubav u središte obitelji, pokazujući istovremeno istinu te ljubavi pred različitim oblicima redukcionizma koji su prisutni u suvremenoj kulturi. 'Prava ljubav između muža i žene' (Gaudium et Spes, 49) uključuje uzajamno darivanje, obuhvaća i integrira spolnu i afektivnu dimenziju, odgovarajući božanskom planu (usp. Gaudium et Spes, 48-49). Osim toga, Gaudium et Spes 48 ističe ukorijenjenost supružnika u Kristu: Krist Gospodin 'dolazi ususret kršćanskim supružnicima u sakramentu ženidbe' i s njima ostaje. U utjelovljenju On preuzima ljudsku ljubav, pročišćuje ju, dovodi ju do punine, i sa svojim Duhom daruje supružnicima sposobnost da ju žive, prožimajući sav njihov život vjere, nade i ljubavi. Na taj način supružnici su kao posvećeni i, pomoću svojstvene milosti, izgrađuju Kristovo Tijelo i tvore kućnu Crkvu (usp. Lumen Gentium, 11), tako da Crkva, da bi u potpunosti razumjela vlastito otajstvo, gleda na kršćansku obitelj, koja to otajstvo očituje na istinski način« (Instrumentum Laboris, 4).

18.  »Na tragu Drugog vatikanskog koncila, papinsko Učiteljstvo je produbilo nauk o braku i obitelji. Osobito je Pavao VI., Enciklikom Humanae Vitae, rasvijetlio intimnu vezu između bračne ljubavi i rađanja života. Sveti Ivan Pavao II. je obitelji posvetio osobitu pažnju kroz svoje kateheze o ljudskoj ljubavi, Pismo obiteljima (Gratissimam Sane), a napose Apostolskom pobudnicom Familiaris Consortio. U tim je dokumentima Prvosvećenik definirao obitelj kao 'put Crkve'; pružio je sveukupni pogled o pozivu na ljubav muškarca i žene; predložio je temeljne smjernice za pastoral obitelji i za prisutnost obitelji u društvu. Posebno je, govoreći o bračnoj ljubavi (usp. Familiaris Consortio, 13), opisao način na koji supružnici, u svojoj uzajamnoj ljubavi, primaju dar Kristovog Duha i žive svoj poziv na svetost« (Instrumentum Laboris, 5).

19.  »Benedikt XVI. je u Enciklici Deus Caritas Est ponovno iznio temu o istini ljubavi između muškarca i žene, koja se u potpunosti osvjetljava samo u svjetlu ljubavi Raspetoga Krista (usp. Deus Caritas Est, 2). On naglašava da: 'Brak utemeljen na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje slika odnosa Boga i njegova naroda i obratno: način na koji Bog ljubi postaje mjera ljudske ljubavi' (Deus Caritas Est, 11). Osim toga, u Enciklici Caritas in Veritate ističe važnost ljubavi kao načela života u društvu (usp. Caritas in Veritate, 44), mjesta gdje se uči iskustvo općeg dobra« (Instrumentum Laboris, 6).

20. »Papa Franjo u Enciklici Lumen Fidei, osvrčući se na vezu između obitelji i vjere, piše: 'Kada čovjek susretne Krista, kada dopusti da ga zahvati i vodi njegova ljubav, tada njegov život dobiva širi obzor i čvrstu nadu koja neće razočarati. Vjera nije utočište za malodušne, nego nešto što našem životu daje širinu. Ona pomaže otkriti veliki poziv, poziv na ljubav, i jamči da je ta ljubav pouzdana, da vrijedi predati joj se, jer se njezin temelj nalazi u vjernosti Bogu, koji je jači od svake naše krhkosti' (Lumen Fidei, 53)« (Instrumentum Laboris, 7).

NERAZRJEŠIVOST BRAKA I RADOST ŽIVJETI ZAJEDNO

21. Uzajamno darivanje kao sastavnica sakramentalnog braka ukorijenjeno je u milost krštenja koja bitno utvrđuje savez svake osobe s Kristom u Crkvi. U uzajamnom prihvaćanju i s Kristovom milošću mladenci jedno drugom obećaju potpuno darivanje, vjernost i otvorenost životu, oni kao sastavne elemente braka prepoznaju darove koje im Bog daje, shvaćajući ozbiljno svoju uzajamnu obvezu, u Njegovo ime i pred Crkvom. To unači da je u vjeri moguće preuzeti dobra braka kao obveze koje se lakše mogu podnositi uz pomoć milosti sakramenta. Bog posvećuje ljubav supružnikâ i potvrđuje njezinu nerazrješivost, pružajući im pomoć u življenju vjernosti, uzajamnom upotpunjavanju i otvorenosti životu. Prema tome, pogled Crkve je upravljen supružnicima kao srcu čitave obitelji koja također upravlja pogled prema Isusu.

22. U istom vidu, usvajajući Apostolov nauk prema kojem je čitavo stvaranje bilo planirano u Kristu i za Njega (usp. Kol 1,16), Drugi vatikanski koncil je želio izraziti koliko cijeni naravni brak i valjane elemente prisutne u drugim religijama (usp. Nostra Aetate, 2) i kulturama unatoč ograničenjima i nedostacima (usp. Redemptoris Missio, 55). Prisutnost semina Verbi (klicâ Riječi) u kulturama (usp. Ad Gentes, 11) mogla bi se u nekim aspektima primijeniti i na bračnu i obiteljsku stvarnost mnogih kultura i osoba koje nisu kršćani. Postoje dakle valjani elementi i u nekim oblicima izvan kršćanskog braka – koji su u svakom slučaju utemeljeni na stabilnom i istinskom odnosu muškarca i žene –, za koje u svakom slučaju smatramo da su usmjereni prema njemu. Pogledom usmjerenim na ljudsku mudrost narodâ i kulturâ, Crkva priznaje i tu obitelj kao temeljnu stanicu potrebnu i plodnu za ljudski suživot.

ISTINA I LJEPOTA OBITELJI I MILOSRĐE PREMA RANJENIM I KRHKIM OBITELJIMA

23. Nutarnjom radošću i dubokom utjehom, Crkva gleda na obitelji koje ostaju vjerne nauku Evanđelja, zahvaljujući im i ohrabrujući ih zbog svjedočanstva koje pružaju. Naime, zahvaljujući njima, vjerodostojnom je učinjena ljepota braka nerazrješivog i vjernog zauvijek. U obitelji koja »bi se mogla nazvati kućnom Crkvo« (Lumen Gentium, 11), sazrijeva prvo eklezijalno iskustvo zajedništva među osobama, u kojem se, po milosti,  odražava otajstvo Presvetog Trojstva. »Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom opraštanju stalno obnavljanom i nadasve bogoštovlju, po molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života« (Katekizam Katoličke Crkve, 1657). Sveta Nazaretska Obitelj je tome divan primjer, u čijoj školi »shvaćamo zašto moramo držati duhovnu disciplinu, ako želimo slijediti nauk Evanđelja i postati Kristovim učenicima« (Pavao VI., Govor u  Nazaretu, 5. siječnja 1964.). Evanđelje obitelji hrani također to sjemenje koje još čeka da sazrije, i mora njegovati ona stabla koja su se osušila i kojima je potrebno da ne budu zanemarena.

24. Crkva, kao sigurna učiteljica i brižna majka, premda priznajući da za krštene nema drugog bračnog veza osim onog sakramentalnog, i da je svaki njegov raskid protivan volji Božjoj, svjesna je također krhkosti mnoge svoje djece koja se muče na putu vjere. »Kao posljedica toga, ne umanjujući vrijednost evanđeoskog ideala, potrebno je s ljubavlju i strpljivo pratiti moguće etape rasta osobe u njihovom postupnom razvoju. […] Mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti Bogu ugodniji od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nailazi na veće teškoće. Svi imaju potrebu da ih dotakne utjeha i poticaj spasenjske ljubavi Boga koji na tajanstveni način djeluje u svakoj osobi, bez obzira na njezine mane i padove« (Evangelii Gaudium, 44).

25. Što se tiče pastoralnog pristupa prema osobama koje su sklopile građanski brak, koje su razvedene i ponovno vjenčane, ili koje jednostavno žive izvanbračno, zadatak je Crkve objaviti im božansku pedagogiju milosti u njihovim životima i pomoći im da postignu puninu Božjeg plana u njima. Slijedeći Kristov pogled, čije svjetlo rasvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1,9; Gaudium et Spes, 22) Crkva se s ljubavlju okreče onima koji sudjeluju u njezinom životu na nepotpun način, priznajući da Božja milost djeluje i u njihovim životima dajući im hrabrost za vršenje dobra, da s ljubavlju vode brigu jedno o drugome i budu u službi zajednici u kojoj žive i rade.

26. Crkva sa zebnjom gleda na nepovjerenje mladih prema bračnim obvezama, trpi zbog naglosti kojom mnogi vjernici odlučuju prekinuti vezu koju su prihvatili, uspostavljajući novu. Tim je vjernicima, koji su dio Crkve, potrebna milosrdna i ohrabrujuća pastoralna pažnja, primjereno razlikujući situacije. Mlade koji su kršteni treba ohrabrivati da ne oklijevaju pred bogatstvom koje njihovim planovima ljubavi daje sakrament ženidbe, osnaženi pomoći koju primaju od Kristove milosti i mogućnosti potpuno sudjelovati u životu Crkve.

27. U tom smislu, nova dimenzija današnjeg obiteljskog života sastoji se u pružanju pažnje stvarnostima građanskih brakova između muškarca i žene, tradicionalnih brakova i, uz nužne razlike, i izvanbračnih zajednica. Kad zajedništvo poprimi znatnu stabilnost kroz javnu vezu, obilježenu dubokim osjećajem, odgovornošću prema potomstvu, sposobnošću nadvladati kušnje, može se na njega gledati kao na prigodu koju treba pratiti u razvoju prema sakramentu ženidbe. Naprotiv, vrlo često se zajednički život uspostavlja ne s obzirom na mogući budući brak, nego bez ikakve namjere uspostaviti institucionalni odnos.

28. Slična Isusovom milosrdnom pogledu, Crkva treba s pažnjom i brigom pratiti svoju najkrhkiju djecu, obilježenu ranjenom i izgubljenom ljubavlju, vračajući povjerenje i nadu, poput svjetla svjetionika neke luke ili baklje koju se nosi među ljude da osvijetli one koji su izgubili smjer ili se nalaze usred oluje. Svjesni da je najveće milosrđe reći istinu s ljubavlju, nadilazimo sažaljenje. Milosrdna ljubav, kako privlači i sjedinjuje, tako preobražava i uzdiže. Poziva na obraćenje. Tako na isti način shvaćamo postupanje Gospodina, koji ne osuđuje ženu preljubnicu, nego ju traži da više ne griješi (usp. Iv 8,1-11).

 
III. SUOČAVANJE: PASTORALNE PERSPEKTIVE

NAVIJEŠTATI EVANĐELJE OBITELJI DANAS, U RAZNIM KONTEKSTIMA

29. Sinodski dijalog se zaustavio na nekim pastoralnim pitanjima koje što hitnije treba povjeriti konkretizaciji u pojedinim mjesnim Crkvama, u zajedništvu »cum Petro et sub Petro«. Navještaj Evanđelja obitelji predstavlja hitnu potrebu za novu evangelizaciju. Crkva ga je pozvana ostvarivati nježnošću majke i jasnoćom učiteljice (usp. Ef 4,15), u vjernosti milosrdnoj Kristovoj kenozi. Istina se utjelovljuje u ljudskoj krhkosti ne da je osudi, nego da je spasi (usp. Iv 3,16 -17).

30. Evangeliziranje je odgovornost čitavog Božjeg puka, svakog prema vlastitoj službi i karizmi. Bez radosnog svjedočanstva supružnikâ i obiteljî, kućnih Crkava, navještaj, makar i ispravan, je u opasnosti biti neshvaćen ili se utopiti u moru riječi što obilježava naše društvo (usp. Novo Millennio Ineunte, 50). Sinodski Oci su više puta istaknuli da su katoličke obitelji po snazi milosti ženidbenog sakramenta same pozvane biti aktivnim subjektima obiteljskog pastorala.

31. Presudno će biti istaknuti prvenstvo milosti, i prema tome mogućnosti koje Duh daruje u sakramentu. Radi se o tome da se omogući doživjeti da je Evanđelje obitelji radost koja »ispunja srce i čitav život«, jer u Kristu smo »oslobođeni grijeha, žalosti, nutarnje praznine, usamljenosti « (Evangelii Gaudium, 1). U svjetlu prispodobe o sijaču (usp. Mt 13,3), naša zadaća je sudjelovati u sijanju: ostalo je Božje djelo. Ne treba ni zaboraviti da je Crkva koja propovijeda o obitelji znak osporavan.

32. Zato se od čitave Crkve traži misionarsko obraćenje: potrebno je ne zaustavljati se na naviještanju koje je čisto teoretsko i odvojeno od stvarnih problema ljudi. Ne smije se nikad zaboraviti to da je kriza vjere dovela do krize braka i obitelji, i da se kao posljedica toga često je prekinuto prenošenje same vjere od roditelja na djecu. Pred snažnom vjerom nametanje nekih kulturalnih perspektiva koje oslabljuju obitelj i brak nema utjecaja.

33. Obraćenje predstavlja i promjenu u načinu izražavanja da ono stvarno postane znakovito. Navještaj mora omogućiti iskusiti da je Evanđelje obitelji odgovor na najdublja očekivanja ljudske osobe: na njezino dostojanstvo i potpuno ostvarenje u uzajamnosti, u zajedništvu i u plodnosti. Ne radi se samo o predstavljanju neke normative nego o predlaganju vrijednosti, odgovarajući na potrebu za njima što se danas primjećuje i u najsekulariziranijim Zemljama.

34. Riječ Božja je izvor života i duhovnosti za obitelj. Čitav obiteljski pastoral će biti potrebno iznutra oblikovati te formirati članove kućne Crkve kroz molitveno i eklezijalno čitanje Svetog Pisma. Riječ Božja nije samo radosna vijest za privatni život osobâ, nego i kriterij prosuđivanja i svjetlo za razlučivanje raznih izazova s kojima se susreću supružnici i obitelji.

35. Sinodski Oci su istovremeno inzistirali na pozitivnijem pristupu bogatstvima raznih vjerskih iskustava, bez šutnje o poteškoćama. U tim različitim religijskim stvarnostima i u velikoj kulturnoj raznolikosti koja obilježava Nacije korisno je cijeniti najprije pozitivne mogućnosti i u njihovom svjetlu procjenjivati ograničenja i nedostatke.

36. Kršćanski brak je poziv koji se prihvaća odgovarajućom pripravom na putu vjere, uz zrelo razlučivanje, i ne smije ga se shvaćati samo kao kulturnu tradiciju ili društvenu ili pravnu potrebu. Zato treba ostvariti puteve koji prate osobu i par na način da se priopćavanje sadržaja vjere sjedinjuje s iskustvom života koje pruža čitava crkvena zajednica.

37. Više puta je upozoreno na potrebu korjenite obnove pastoralne prakse u svjetlu Evanđelja obitelji, nadvladavajući individualističke prizme koje ju još karakteriziraju. Zbog toga je više puta inzistirano na obnovi formacije prezbitera, đakona, vjeroučitelja i drugih pastoralnih djelatnika, uz pomoć većeg uključivanja samih obitelji.

38. Isto tako je naglašena potreba evangelizacije koja otvoreno upozorava na kulturna, socijalna, politička i ekonomska uvjetovanja, kao što je pretjerano mjesto koje se pridaje tržišnoj logici, a koja priječe autentičan obiteljski život, prouzrokujući diskriminacije, siromaštvo, isključivanja, nasilje. Zato treba razvijati dijalog i suradnju sa socijalnim strukturama, i ohrabrivati i pomagati laike koji se, kao kršćani, zauzimaju na kulturnom i društveno-političkom području.

VODITI MLADENCE NA PUTU PRIPRAVE ZA BRAK

39. Složena društvena stvarnost i izazovi s kojima se obitelj pozvana danas suočavati traže veće zalaganje čitave kršćanske zajednice u pripremi mladenaca za vjenčanje. Potrebno je podsjećati na važnosti kreposti. Među njima čistoća predstavlja dragocjeni uvjet za istinski rast interpersonalne ljubavi. Vezano uz tu potrebu sinodski Oci su suglasni u isticanju zahtjeva za većim uključivanjem čitave zajednice dajući prednost svjedočanstvu samih obitelji, uz ukorijenjenost priprave za brak u put kršćanske inicijacije, ističući vezu ženidbe s krštenjem i drugim sakramentima. Jednako je tako uočena potreba za posebnim programima za bližu pripravu za brak koji predstavljaju pravo iskustvo sudjelovanja u crkvenom životu i produbljuju razne aspekte obiteljskog života.

PRATITI PRVE GODINE BRAČNOG ŽIVOTA

40. Prve godine braka predstavljaju bitno i osjetljivo razdoblje tijekom kojega parovi rastu u svijesti o izazovima i značenju braka. Odatle zahtjev za pastoralnom pratnjom koja se nastavlja nakon slavlja sakramenta (usp. Familiaris Consortio, dio III). Od velike važnosti u tom pastoralu je prisutnost bračnih parova s iskustvom. Na župu se gleda kao na mjesto gdje stručni parovi mogu biti na raspolaganju onima mlađima, uz eventualno sudjelovanje udruga, pokreta i novih zajednica. Treba ohrabrivati supružnike za temeljni stav prihvaćanja velikog dara djece. Potrebno je naglašavati važnost obiteljske duhovnosti, molitve i sudjelovanja u nedjeljnoj Euharistiji, ohrabrujući parove da se redovito okupljaju kako bi promicali rast duhovnog života i solidarnost u konkretnim životnim potrebama. Liturgije, pobožnosti i Euharistije slavljene za obitelji, posebno na godišnjicu braka, spomenute su kao neophodne za promicanje evangelizacije uz pomoć obitelji.

PASTORALNA SKRB ZA ONE KOJI ŽIVE U GRAĐANSKOM BRAKU ILI IZVANBRAČNO

41. Dok nastavlja naviještati i promicati kršćanski brak, Sinoda također ohrabruje i pastoralno razlučivanje situacija mnogih osoba koje više ne žive tu stvarnost. Važno je ući u pastoralni dijalog s tim osobama s ciljem isticanja elemenat njihovog života koji mogu voditi većem otvaranju Evanđelju braka u njegovoj punini. Pastiri trebaju identificirati elemente koji mogu podupirati evangelizaciju te ljudski i duhovni rast. Nova osjetljivost današnjeg pastorala sastoji se u uočavanju pozitivnih elemenata prisutnih u građanskim brakovima i, uz dužne razlike, i u izvanbračnim zajednicama. Potrebno je da u prijedlogu Crkve, jasno navodeći kršćansku poruku, naznačimo i konstruktivne elemente u situacijama koje tome još ne odgovaraju ili više ne odgovaraju.

42. Također je primijećeno da u mnogim Zemljama »sve veći broj parova živi ad experimentum, bez ikakvog braka ni kanonskog, ni građanskog« (Instrumentum Laboris, 81). U nekim Zemljama to se posebno događa u tradicionalnom braku, ugovorenom između obitelji i koji se često slavi u fazama. U drugim pa Zemljama u stalnom je porastu broj onih koji nakon što su kroz dugo vrijeme živjeli zajedno traže slavlje vjenčanja u crkvi. Jednostavan zajednički život je često izbor zbog općeg mentaliteta koji je protivan institucijama i konačnim obvezama, ali i zbog čekanja egzistencijalne sigurnosti (posao i stalna plaća). Naposljetku, u drugim Zemljama izvanbračne zajednice su vrlo brojne, ne samo zbog odbacivanja vrijednosti obitelji i braka, nego prije svega zbog činjenice da se vjenčanje doživljava kao luksuz, obzirom na socijalno stanje, tako da materijalna bijeda potiče na život u izvanbračnim zajednicama.

43. Sa svim se ovim situacijama treba suočiti na konstruktivan način, nastojeći ih pretvoriti u prigodu za hod prema punini braka i obitelji u svjetlu Evanđelja. Radi se prihvaćanju i praćenju tih obitelji sa strpljivošću i osjetljivošću. U tu je svrhu važno privlačno svjedočanstvo autentičnih kršćanskih obitelji, kao subjekata evangelizacije obitelji.

BRIGA ZA RANJENE OBITELJI (RASTAVLJENI, RAZVEDENI NEVJENČANI, RAZVEDENI PONOVNO VJENČANI, JEDNORODITELJSKE OBITELJI)

44. Kad se supružnici suoče s problemima u svojim odnosima, moraju moći računati na pomoć i pratnja Crkve. Pastoral ljubavi i milosrđa teži oporavku osobe i odnosa. Iskustvo pokazuje da se uz odgovarajuću pomoć i djelovanjem milosti pomirenja velik postotak bračnih kriza nadvladava na zadovoljavajući način. Znati oprostiti i osjetiti da je oprošteno predstavlja temeljno iskustvo u obiteljskom životu. Oproštenje među supružnicima omogućuje iskusiti ljubav koja je za uvijek i nikad ne prestaje (usp. 1 Kor 13,8). Nekad je teško, ali oni koji su dobili Božje oproštenje imaju snage ponuditi autentično oproštenje koje preporađa osobu.

45. Na Sinodi je jasno odjeknula potreba za hrabrim pastoralnim izborima. Iznova snažno potvrđujući vjernost Evanđelju obitelji i priznajući da rastava i razvod uvijek predstavljaju ranu koja uzrokuje duboka trpljenja supružnicima koji ih proživljavaju te djeci, sinodski Oci su upozorili na hitnu potrebu novih pastoralnih planova, koji polaze od efektivne stvarnosti obiteljske krhkosti, znajući da se one često »podnose« više s trpljenjem za razliku od izbora u punoj slobodi. Radi se o situacijama koje se razlikuju obzirom na čimbenike, kako personalne tako kulturne i društveno-ekonomske. Potreban je diferencijalno gledanje kako je savjetovao sveti Ivan Pavao II. (usp. Familiaris Consortio, 84).

46. Svaku obitelji prije svega treba slušati s poštovanjem i ljubavlju postajući suputnicima na putu poput Krista s učenicima na putu u Emaus. Za te situacije na osobit način vrijede riječi pape Franje: »Crkva će svoje članove – svećenike, redovnike i vjernike laike – morati uvesti u to 'umijeće praćenja drugoga', kako bi svi naučili izuti svoje sandale pred svetim tlom drugoga (usp. Izl 3,5). Ritam toga praćenja mora biti odmjeren i ohrabrujući, odražavajući našu bliskost i pogled pun poštovanja i suosjećanja, koji ujedno ozdravlja, oslobađa i potiče rast u kršćanskom životu« (Evangelii Gaudium, 169).

47. Posebno rasuđivanje je neophodno da bi se pastoralno pratilo rastavljene, razvedene, napuštene. Treba prihvatiti i vrednovati prije svega trpljenje onih koji su nepravedno pretrpjeli rastavu, razvod ili napuštanje, ili su zbog maltretiranja supružnika bili prisiljeni prekinuti zajednički život. Oproštenje zbog podnesene nepravde nije lako, ali to je put koji milost čini mogućim. Odatle potreba za pastoralom pomirenja i posredovanja, također i putem specijaliziranih savjetovališta koje treba uspostaviti u biskupijama. Jednako tako, uvijek treba naglašavati da je neophodno na pošten i konstruktivan način na sebe preuzeti posljedice rastave ili razvoda na djecu, koja su u svakom slučaju nevine žrtve situacije. Oni ne mogu biti 'predmet' za kojeg se otima, i treba tražiti najbolje oblike da mogu nadvladati traumu raspada obitelji i rasti na što je moguće mirniji način. U svakom slučaju Crkva će uvijek morati upozoravati na nepravdu koja vrlo često proizlazi iz situacije razvoda. Posebnu pozornost treba posvetiti praćenju jednoroditeljskih obitelji, na poseban način treba pomagati ženama koje moraju same nositi odgovornost za kuću i odgoj djece.

48. Velik broj Otaca je istaknuo potrebu učiniti dostupnijima i jednostavnijima, ako je moguće posve besplatnima, postupke za utvrđivanje slučajeva ništavosti ženidbe. Među prijedlozima su navedeni: prevladavanje potrebe za dvije sukladne presude; mogućnost određivanja administrativnog puta pod odgovornošću dijecezanskog biskupa; skraćeni postupak koji treba pokrenuti u slučajevima očite ništavosti. Neki Oci su se međutim očitovali protiv tih prijedloga jer ne bi jamčili pouzdanu presudu. Treba naglasiti da se u svim tim slučajevima radi o utvrđivanju istine o (ženidbenom) vezu. Prema drugim prijedlozima, trebalo bi uzeti u obzir mogućnost dati važnost ulozi vjere mladenaca obzirom na valjanost sakramenta ženidbe, čvrsto potvrđujući da su među krštenim osobama sve valjane ženidbe sakramenti.

49. Vezano uz ženidbene parnice, pojednostavljivanje postupka, koje su mnogi zatražili, uz pripremu dostatnog broja djelatnika, klerika i laika kojima bi to bila glavna dužnost, traži da se istakne odgovornost dijecezanskog biskupa, koji bi u svojoj biskupiji mogao angažirati propisno pripremljene savjetnike koji bi mogli besplatno savjetovati stranke o valjanosti njihove ženidbe. Tu službu bi mogao obavljati jedan ured ili stručne osobe (usp. Dignitas Connubii, čl. 113, 1).

50. Razvedene i ponovno ne-vjenčane osobe, koje su često svjedoci bračne nevjere, treba ohrabrivati da u Euharistiji pronalaze hranu koja ih krijepi u njihovom stanju. Mjesna zajednica i Pastiri moraju brižljivo pratiti te osobe, posebno kad postoje djeca ili je teško njihovo stanje siromaštva.

51. I situacije razvedenih i ponovno vjenčanih traže pažljivo rasuđivanje i praćenje s velikim poštovanjem, izbjegavajući svaki način govora i stav zbog kojeg bi se osjećali diskriminiranima te potičući njihovo sudjelovanje u životu zajednice. Brinuti se o njima za kršćansku zajednicu ne predstavlja slabljenje vjere i njezinog svjedočanstva o nerazrješivosti ženidbe, već ona štoviše kroz tu brigu upravo izražava svoju ljubav.

TOČKA 52 NIJE USVOJENA:
52. Razmatralo se o mogućnosti da razvedeni i ponovno vjenčani pristupaju sakramentima Pokore i Euharistije. Nekoliko sinodskih Otaca je ustrajalo u korist aktualne discipline, na temelju konstitutivnog odnosa između sudjelovanja u Euharistiji i zajedništva s Crkvom i njezinog nauka o nerazrješivom braku. Drugi su se izrazili u korist, ne poopćenog, prihvaćanja za euharistijski stol, u nekim posebnim situacijama i uz točno određene uvjete, posebno kad se radi o slučajevima koji su ireverzibilni i vezani uz moralne obveze prema djeci koja bi bila izložena nepravednom trpljenju. Eventualnom pristupu sakramentima  morao bi prethoditi pokornički put pod odgovornošću dijecezanskog Biskupa. Pitanje još treba produbiti, vodeći računa o razlici između objektivne situacije grijeha i olakotnih okolnosti, obzirom da se »ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu umanjiti ili poništiti« raznim »psihičkim ili socijalnim čimbenicima« (Katekizam Katoličke Crkve, 1735).

TOČKA 53 NIJE USVOJENA:
53. Neki Oci su zastupali mišljenje da se osobe razvedene i ponovno vjenčane ili one koje žive u izvanbračnoj zajednici mogu plodonosno uteći duhovnoj pričesti. Drugi Oci su se pitali zašto onda ne mogu pristupiti onoj sakramentalnoj. Stoga se zahtijeva produbljivanje tematike koje će istaknuti osobitost obaju oblika i njihove povezanosti s teologijom braka.

54. Na probleme vezane uz mješovite ženidbe često se vraćalo u interventima sinodskih Otaca. Različitost ženidbene discipline Pravoslavnih Crkava u nekim područjima postavlja probleme o kojima je potrebno promišljati unutar ekumenskog okvira. Isto tako će i za međureligijske brakove biti važan doprinos dijaloga s religijama.

PASTORALNA PAŽNJA PREMA OSOBAMA S HOMOSEKSUALNIM SKLONOSTIMA

TOČKA 55 NIJE USVOJENA:
55. U nekim obiteljima žive osobe homoseksualne orijentacije. U vezi s tim postavljana su pitanja o pastoralnoj pažnji koja bi bila uputna pred tim situacijama pozivajući se na ono što uči Crkva: N»e postoji nikakva osnova za usvajanje ili utvrđivane analogija, niti izdaleka, između homoseksualnih zajednica i Božjeg nauma o braku i obitelji«. Uza sve to muškarci i žene s homoseksualnim sklonostima moraju biti prihvaćani s poštovanjem i obzirnošću. »Prema njima će se izbjegavati svaki znak nepravedne diskriminacije« (Kongregacija za nauk vjere, Promišljanja vezana uz planove zakonskog priznavanja zajednica homoseksualnih osoba, 4).

56. Potpuno je neprihvatljivo da Pastiri Crkve trpe pritiske na ovom području i da međunarodna tijela financijskom pomoći uvjetuju siromašne Zemlje uvođenjem zakona koji uspostavljaju 'brak' između osoba istog spola.

PRENOŠENJE VJERE I IZAZOV DENATALITETA

57. Nije teško primijetiti širenje mentaliteta koji rađanje života svodi na varijablu individualnog planiranja ili planiranja para. Ekonomski čimbenici vrše katkada odlučujuću prevagu pridonoseći snažnom opadanju nataliteta što oslabljuje društveno tkivo, kompromitira odnos među generacijama i nesigurnijim čini pogled na budućnost. Otvorenost životu je nutarnja potreba bračne ljubavi. U tom svjetlu, Crkva podupire obitelji koje prihvaćaju, odgajaju i svojom ljubavlju okružuju djecu s različitim posebnim potrebama.

58. I na tom području treba poći od slušanja osoba i ohrabrivati ljepotu i istinu bezuvjetnog otvaranja životu kao nečemu što je potrebno ljudskoj ljubavi da ju se može živjeti u punini. Na tom se temelju može oslanjati adekvatno poučavanje o prirodnim metodama odgovornog rađanja. Ono pomaže živjeti na skladan i svjestan način zajedništvo među supružnicima, u svim njegovim dimenzijama, zajedno s odgovornošću rađanja. Treba ponovno otkriti poruku Enciklike Pavla VI. Humanae Vitae, koja ističe potrebu poštivanja dostojanstva osobe u moralnom prosuđivanju metoda regulacije poroda. Posvajanje djece, siročadi i napuštenih, prihvaćenih poput vlastite djece, predstavlja specifičan oblik obiteljskog apostolata (usp. Apostolicam Actuositatem, III,11), na što je Učiteljstvo više puta pozivalo i ohrabrivalo (usp. Familiaris Consortio, III,II; Evangelium Vitae, IV,93). Izbor posvajanja i udomljavanja izražava osobitu plodnost bračnog iskustva, ne samo onda kad je ono obilježeno neplodnošću. Taj izbor je rječiti znak obiteljske ljubavi, prigoda za svjedočenje vlastite vjere i vraćanja sinovskog dostojanstva onome tko ga je bio lišen.

59. Treba pomagati živjeti afektivnost, i u bračnoj vezi, kao put sazrijevanja, u uvijek sve dubljem prihvaćanju drugoga i u sve potpunijem darivanju. U tom smislu treba potvrditi potrebu pružiti formativne programe koji hrane bračni život i važnost laikata koji pruža pratnju kroz živo svjedočanstvo. Od velike je pomoći primjer vjerne i duboke ljubavi sačinje od nježnosti, poštivanja, sposobne rasti u vremenu i koja u svom konkretnom otvaranju rađanju života doživljava iskustvo otajstva koje nas nadilazi.

IZAZOV ODGOJA I ULOGA OBITELJI U EVANGELIZACIJI

60. Jedan od glavnih izazova pred kojim se obitelji danas nalaze zasigurno je vezan uz odgoj, koji je postao zahtjevniji i složeniji zbog aktualne kulturne stvarnosti i velikog utjecaja medija. Treba dobro uzeti u obzir potrebe i očekivanja obitelji koje su u svakodnevnom životu mjesta rasta, konkretnog i bitnog prenošenja kreposti koje oblikuju život. To ukazuje na to da roditelji mogu slobodno odabirati vrstu odgoja kojeg pružiti djecu u skladu sa svojim uvjerenjima.

61. Crkva obavlja dragocjenu ulogu potpore obiteljima, polazeći od kršćanske inicijacije, kroz zajednice koje prihvaćaju. Od njih se traži da, danas više nego jučer, u složenim kao i u redovitim situacijama, pružaju pomoć roditeljima u njihovom odgojnom nastojanju, prateći djecu i mlade u njihovom rastu kroz personalizirane programe koji uvode u puni smisao života i pobuđuju izbore i odgovornosti, življene u svjetlu Evanđelja. Marija, u svojoj nježnosti, milosrđu, majčinskoj osjećajnosti može utažiti glad za čovjekoljubljem i životom, zbog čega je zazivaju obitelji i kršćanski puk. Pastoral i marijanska pobožnost su prikladno polazište za naviještanje Evanđelja obitelji.

ZAKLJUČAK

62.  Izložena promišljanja, plod sinodskog rada koji se odvijao u velikoj slobodi i u stilu uzajamnom slušanja, imaju za cilj postaviti pitanja i naznačiti izglede koje treba razraditi i pojasniti u promišljanjima mjesnih Crkava u godini koja nas dijeli od Redovne opće skupštine Sinode biskupa predviđene za listopad 2015., a posvećene pozivu i poslanju obitelji u Crkvi i u suvremenom svijetu. Ne radi se o donesenim odlukama niti o lakim perspektivama. Pa ipak, kolegijalni hod biskupa i uključivanje čitavog Božjeg naroda pod djelovanjem Duha Svetoga, gledajući u primjer Svete Obitelji, mogu nam pomoći pronaći puteve istine i milosrđa za sve. Želja je to koju nam je od početka naših radova uputio papa Franjo pozivajući nas na hrabrost vjere i ponizno i iskreno prihvaćanje istine u ljubavi.