Četvrta vazmena nedjelja jest Nedjelja Dobrog Pastira, a ujedno je i Dan molitve za duhovna zvanja, svećenička i redovnička. Stoga smo ovom prigodom razgovarali s hrvatskom blaženicom Marijom Propetog Isusa Petković. Ona je spremna otvoriti svoje srce i podijeliti s nama svoj životni put i otkrivanje redovničkoga poziva.

Od 'vjerujem' do utemeljiteljice Družbe Kćeri Milosrđa i hrvatske blaženice:
 
Hvaljen Isus i Marija! Majko, iako bi prvo pitanje mladih bilo kako ste postali časna sestra, za početak recite nam nešto o sebi.
 
Marija Propetog Isusa Petković: Uvijek bio hvaljen! Zovem se Marija, tim imenom krstili su me moji roditelji Antun Petković Kovač i Marija rođena Marinović. Moje redovničko ime je Marija Propetog Isusa. Iako neki misle da je dugo, pa ga pokušavaju skratiti, meni je posebno. Dragi Sveti Otac Ivan Pavao II. dodao je 2003. godine mome imenu blažena. Rođena sam u Blatu na otoku Korčuli 10. prosinca 1892. godine. Imam devetero braće i sestara. Moji roditelji bili su imućni i pobožni ljudi. Poseban odnos imala sam s ocem jer je bio jednostavan čovjek i milosrdan prema siromasima. Kuća nam je bila blizu crkve. U obitelji se redovito molilo, a otac nam je svakodnevno čitao iz Svetog pisma. Zahvalna sam Bogu na daru obitelji u kojoj sam odrasla okružena ljubavlju svojih roditelja.

Oprostite, jeste li išli u školu?
 
Marija Propetog Isusa Petković: Dobro pitanje (smijeh). Da, išla sam u školu. Škola je bila u jednoj od zgrada moga oca, tako da sam već sa pet godina krenula u školu. Brzo sam naučila čitati i pisati. Poslije osnovne škole išla sam u zavod k časnim sestrama Službenicama milosrđa koje su došle u Blato. Daljnje školovanje roditelji mi nisu dopustili jer su se bojali da ću ostati kod časnih sestara. Najdraža mi je Isusova škola milosrdne ljubavi, škola jednostavnosti, poniznosti, a posebno škola križa. To je najveća škola. Nije potrebno biti pametan da druge učinimo sretnima, treba samo da ih ljubimo.
 
Kako ste osjetili da Vas Bog zove?
 
Marija Propetog Isusa Petković: Od najranije dobi u srcu sam snažno osjećala Boga. Znala sam da postoji i da je sve što postoji dar Njegove ljubavi. On mi je dao samilosno srce kakvo je imao moj otac i željela sam pomoći svima koji su bili u nevolji, a osobito siromašnima. Često sam iz kuće bježala u crkvu kako bih nasamo bila s Gospodinom. Osjećala sam ga u prirodi i tamo, u tišini, događali su se naši sastanci, molila sam mu se s povjerenjem i živom vjerom. Prigodom pučkih misija često su u našoj kući boravili redovnici. Moje dvije najstarije sestre bile su redovnice. Divila sam se svojim sestrama i u 9. godini u meni se javila želja da služim Gospodinu. Dan Prve svete pričesti bio je najsretniji dan moga života. Od tada sam osjećala sve veću i snažniju ljubav prema Gospodinu Isusu Kristu. Htjela sam biti samo Njegova i ljubiti samo Njega, a to sam mu i obećala sa 14 godina.
 
Dakle, Vi ste već sa 14 godina odlučili biti časna sestra i pošli ste u samostan?
 
Marija Propetog Isusa Petković: Ma, ne. Nije bilo tako jednostavno. Istina je da sam odlučila pripadati samo Gospodinu, ali dugo sam krila svoju želju, nikomu nisam povjeravala svoje misli. A moje srce  gorjelo je od ljubavi prema Bogu, samo me je Gospodin zanimao i nitko drugi, i ništa drugo. Bila je teška borba.
 
Majko, što to znači teška borba, odnosi li se to na vaše roditelje i okolinu koji nisu prihvaćali Vaš poziv i želju za posvećenim životom?
 
Marija Propetog Isusa Petković: Da, to su bile kušnje iz vanjskoga svijeta. Kad sam vidjela koliko je mojima teško što volim crkvu, molitvu, samoću i samo Gospodina, sakrivala sam se, ponekad bezuspješno. Oca nisam željela ražalostiti, pa mu nikada nisam povjerila želju svoga srca. Umro je kad mi je bilo 18 godina, bilo je to za mene jako bolno, znala sam da zna i osjeća što želim i zato sam i šutjela da ga što manje boli. Majka je imala druge planove sa mnom. Neprestano mi je dovodila ugledne i dobre prosce koji su u njoj našli saveznicu. To me je iscrpljivalo. Osim toga nisam znala kako ostvariti poziv koji sam duboko u srcu osjećala: »Ako hoćeš, ostavi sve i dođi i slijedi me!« Boljela me je patnja i nesreća ljudi. Osjećala sam se nesposobnom i nemoćnom da im pomognem. Stoga sam odlučila poći u zatvoreni samostan plakati i moliti za bijedni svijet. Dvaput sam i pobjegla u zatvoreni samostan, ali me mama vratila.
 
Zašto baš Družba Kćeri Milosrđa?
 
Marija Propetog Isusa Petković: Bog je tako htio. Budući da nisam mogla u samostan, molila sam i tražila Božju volju. Još dok je otac bio živ, išla bih s njim u Babinu, gdje sam poučavala siromašnu djecu čitanju, pisanju i vjeronauku. Kao djevojka, od 14 godina i nadalje bila sam vrlo aktivna u crkvi. Vodila sam pet laičkih društava. Činili smo djela milosrđa u rodnom mjestu Blatu, u kojem je bilo mnogo siromaha, zapuštene djece i svakojake nevolje. Upoznala sam dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića s kojim sam u početku radi dužnosti bila u kontaktu. U ispovijedi sam mu povjerila svoju želju. On je zatražio od mene obećanje da ću ostati u svijetu i raditi za Božju slavu, i da ne ću otići u zatvoreni samostan. Poslušala sam i obećala mu. U njegovima riječima gledala sam Božja volju za svoj život. Nakon što su sestre Služavke milosrđa, sestre ančele, kako smo ih mi zvali, zbog ratnih okolnosti napustile mjesto, ostala je pučka kuhinja i sirotište. Biskup mi je pisao da to preuzmem. Poslušala sam i s četirima kolegicama nastavila milosrdni rad uz molitvu. Učinile smo dnevni red kao u samostanu. Otac biskup primio nas je u novicijat, a potom smo položile redovničke zavjete i postale časne. Mnoge su djevojke pošle za nama. Bilo je to teško, ali posebno i lijepo vrijeme, nismo žalile svoje snage i sposobnosti. Mislile smo samo na to kako što više ljubiti Gospodina i pomoći mu u bližnjemu. Tako je nastala hrvatska redovnička zajednica pod imenom Družba Kćeri Milosrđa.
 
Majko, Vaš je redovnički poziv vrlo zanimljiv.
 
Marija Propetog Isusa Petković: Ah, dijete, ima još puno toga, ali bi bilo predugo pričati. Potrebno je više vremena. Možda i cijeli život (smijeh).
 
Majko, od srca Vam zahvaljujem što ste nam otvorili svoje srce i donekle otkrili tajnu svoga poziva. Imam još samo dva pitanja: što mislite o svojoj družbi i što biste poručili današnjim djevojkama koje osjećaju Isusov poziv za redovništvo?
 
Marija Propetog Isusa Petković: Naša je družba gnijezdo Božje ljubavi. Družba je Gospodinova, On ju je ustanovio da bude Njegova produžena ruka ljubavi i milosrđa u svijetu, da ljudi upoznaju nebeskog Oca koji ljubi svakoga čovjeka. Djevojke, stavite se s povjerenjem u naručje nebeskog Oca i recite mu: »Ja samo želim biti sredstvo u Tvojoj presvetoj ruci.«
 
Majko, puno Vam hvala. Molim Vas, obećajte da ćete njih i sve nas pratiti svojim zagovorom. Gotovo sam zaboravila, od srca sretna Vam 100. obljetnica družbe!
 
Marija Propetog Isusa Petković: Obećavam. Bog bio s tobom, kćeri moja!
 
Sastavila: s. M. Jelena Krilić prema autobiografiji blažene Marije Propetog Isusa Petković: ''Sve za Isusa. Autobiografija i duhovni zapisi'', prir. M. Parlov, Split, Verbum, 2003., (4. izd. 2012.).