Darovala sam bubreg nepoznatoj osobi. Najteži dio bile su reakcije ljudi

“Znaš li da možeš darovati svoj bubreg nekom komu je on potreban?”
Autor: Fratellanza umana/laudato.hr/D.R. Photo: Fratellanza umana četvrtak, 21. studenog 2019. u 13:35

Dirljivu priču o Katie Acosti, koja je donirala bubreg nepoznatoj osobi, objavila je Fratellanza umana koje prenosimo u cijelosti.

“Znaš li da možeš darovati svoj bubreg nekom komu je on potreban?” Ovo je poruka koju sam poslala svom suprugu nedugo nakon što sam prvi put čitala o neizravnom darivanju bubrega. Nekako, to me baš iznenadilo. Znala sam da je potreban samo jedan bubreg da bi čovjek preživio, te da prijatelji i obitelj mogu biti potencijalni darovatelji za voljenu osobu kojoj je to potrebno, ali nisam imala pojma da postoji čitav proces kroz koji određena osoba prilazi kako bi se ispitala usklađenost bubrega s drugom osobom kojoj je on potreban. Nakon nekoliko sati provedenih u istraživanjima procesa podudaranja, operacije, vremena oporavka i potencijalnih rizika, znala sam da to želim učiniti.

Tada sam počela govoriti ljudima o tome. A reakcije drugih na moju odluku da darujem bubreg neznancu pokazale su se jednim od najtežih dijelova cijelog procesa. Reakcije su uglavnom išle u dva pravca: ili sam potpuno luda ili sam svetica. Znala sam da ni jedno ni drugo nije istina. Osim toga, nekako sa završila kao jedna od sudionica dokumentarca koji istražuje ideju altruizma. Oni koji su pripremali film neizravnu donaciju bubrega uvrstilu su u oblik “ekstremnog altruizma”. Pristala sam sudjelovati u filmu jer sam zaključila da: ako ga bar jedna osoba vidi i nakon toga odluči raspitati se oko neizravne donacije, onda se to sigurno isplati.

Reakcije drugih na moju odluku da darujem bubreg neznancu pokazale su se jednim od najtežih dijelova cijelog procesa

Postoje, međutim, brojne stvari u vezi s tim dokumentarcem koje još nisam vidjela i što me čini izuzetno nervoznom. Prvo, u mojim intervjuima ima previše snimaka bez šminke i onih sa govornim pogreškama, ali sam dovoljno tašta da bi mi to mogla biti glavna briga. No, zabrinuta sam što film sugerira da se neizravno darivanje bubrega treba smatrati ekstremnim altruizmom ili da sam neka vrsta posebne osobe zbog toga što to radim.

Posljednjih 30 godina sam se prilično dobro upoznala i sa sigurnošću mogu reći da nisam dobra osoba. Nemojte me krivo shvatiti, nisam ni ja najgora, samo želim reći da sam ona koju smatram vrlo “osrednjom”. Ipak, pred odlukom da doniram organ da bih mogla spasiti nečiji tuđi život, to zapravo nikad nisam osjećala kao izbor. I čvrsto vjerujem da bi se toliko ljudi, čak i onih “osrednjih” poput mene, osjećali slično kad bi zaista znali da je to mogućnost. Tu sam, dakle, da vam kažem da jest.

Kao katolici, pozvani smo služiti drugima. Iako sam se u krizi glede seksualnih zlostavljanja snažno borila s Katoličkom crkvom kao institucijom, uvažavanje evanđeoskog poziva na služenje jedno je područje moje katoličke vjere koje se nikada nije poljuljalo. Ali kad sam pročitala članak o doniranju bubrega, došla mi je misao da ništa ne činim kako bih zapravo živjela taj dio svoje vjere. Ako moja vjera od mene traži da darujem sebe, darivanje bubrega omogućava mi to doslovno. Shvatila sam da je to nešto što mogu učiniti.

Neizravna donacija bila je uz to, na neobičan način, vrlo zgodna. Nije bilo potrebno neprekidno višegodišnje angažiranje ili dosljedno žrtvovanje mojih vikenda. Čitava stvar čudno se poklopila s mojom zonom komfora. Ali utjecaj koji bi mogla imati na nečiji život mogao bi značiti sve.

Provela sam cijeli dan na laboratorijskim testovima i intervjuima u bolnici kako bih utvrdila vlasititu podobnost. Iako sam zbog toga na poslu morala uzeti slobodan dan, zauzvrat sam potpuno besplatno dobila medicinske pretrage vrijedne tisuće dolara – uključujući i magnetsku rezonanciju – što mi je pomoglo da bolje razumijem svoje cjelokupno zdravlje.

Medicinska ispitivanja, priprema i postupak operacije su mi bili relativno jednostavni, čak i lagani. Znam da to vjerojatno zvuči čudno, pogotovo onima koji su osjetljivi na iglice ili krv. Da, malo je potrajalo, ali ni približno onoliko koliko sam očekivala. I da, uzimaju puno krvi, no ako ste ikada prije davali krv, ovo se nimalo ne razlikuje od toga. Najčudniji dio testiranja bio je prikupljanje uzoraka urina tijekom 24 sata – što je upravo tako kako i zvuči. (Krajnji rezultat toga je bio da sam do laboratorija morala uzeti Uber dok u vrećici s namirnicama diskretno nosim vrč napunjen vlastitom mokraćom.)

Fizički najzahtjevniji dio bila je sama operacija, a iako su prvih nekoliko dana nakon operacije bili teški, cjelokupni proces oporavka za mene je bio brz. Dva tjedna kasnije vratila sam se na posao, mjesec dana kasnije osjećala sam se potpuno normalno, a šest tjedana kasnije putovala sam u Indiju.

Postoji usporedba koju ljudi u svijetu neizravnih donacija vole koristiti kada govore o donaciji bubrega. U osnovi se radi o ovom: Zamislite da se nalazite na brodu i da se netko utapa u vodi ispred vas. Ti uz to stojiš uz prsluk za spašavanje ili uz neko slično spasilačko sredstvo na brodu. Bi li im bacio pojas za spašavanje?

Koliko god mi je drago što sam sada dio ovog svijeta, nisam sigurna da prihvaćam tu usporedbu. Spasilački prsluci nisu pohranjeni u tvom abdomenu. U bacanju pojasa za spašavanje prema utopljeniku praktično nema osobnog troška. To je velika razlika. Postala sam strastvena zagovornica neizravnog darivanja i postupak je za mene bio prirodan, ali to nije nešto što bi trebalo poduzeti olako. Razumijem da postoje brojni razlozi zbog kojih to mnogi ljudi uopće ne bi mogli uzeti u razmatranje. Ali reći ću ovo: darivanje mog bubrega jednostavno je najbolja stvar koju sam ikada napravila u životu. Nema ničega na što sam ponosnija.

Neprestano sam zaprepaštena nevjerojatnim djelima milosrđa koje vidim da katolici diljem svijeta svakodnevno čine i prezadovoljna sam kad pomislim da sam tome doprinijela na neki način. Donacijom bubrega uspjela sam prikazati svoju kratku i malu patnju u znak solidarnosti s patnjom druge osobe koju nikad neću upoznati. Dijeljenje dijela mene značilo je da sam mogla počastiti njihov život i sudjelovati u toj radosti.

U članku se nalazi crta kroz koju sam prvi put saznala za neizravnu donaciju koja mi je tada duboko progovorila i za koju sada znam da je istina: „Bila sam sebična. Duboko sam zadovoljna što sam u životu napravila barem jedan izbor za kojeg, izvan svake sumnje, znam da je bio baš pravi. U mom životu ima toliko mnogo odluka zbog kojih žalim ili ih naknadno propitkujem, ali ovo nikada neće biti jedna od njih”.

* Katie Acosta donirala je bubreg u srpnju ove godine. Živi u Washingtonu, D.C., sa suprugom Mikeom i njihovim psom Ellie. Ovaj članak pod naslovom „Darovala sam bubreg strancu” izaći će u tiskanom izdanju America Magazine od 25. studenog 2019.

 

Da biste komentirali, prijavite se.