Osama Giovanni Micico nikad nije pročitao Bibliju, nije ništa znao o Kristovim prispodobama u Evanđeljima i nikad nije čuo za apostole. A onda ga je iskustvo proučavanja sakralne umjetnosti u Italiji privuklo katoličkoj vjeri.

– Kad sam došao u Italiju, slikanje je bilo jedino što sam znao. Hvala Bogu, preko nje me je Bog duhovno preporodio – rekao je Micico za Catholic News Agency.

– Katolicizam je preobrazio moj život, način na koji se odnosim prema drugima, način na koji gledam svijet i smjer kojim idem u svom životu. Zatim, značenje patnje. Sve se promijenilo – kaže Micico.

Micico je odmalena bio zainteresiran za crtanje i slikanje, ali krenuo je putem znanstvene karijere kako bi zadovoljio očekivanja svojih roditelja. Međutim, tijekom studiranja naišao je na umjetnika koji ga je nadahnuo da slijedi svoju strast prema slikanju.

Ovaj 37-godišnji umjetnik preselio se u Firencu 2008. godine kako bi proučio slike starih majstora, poput Michelangela i Leonarda da Vincija. Rekao da je u to vrijeme uglavnom slikao pejzaže ili portrete, osim kad je kopirao velika remek-djela kako bi ih naučio crtati. Ali, nije znao što gleda.

– Bio sam sa svojim katoličkim prijateljem kad sam ga pitao tko su ribolovci na slici – prepričava Micico.

Na neki način naišao je na isto Evanđelje koje su susretali ljudi u srednjem vijeku, oni ljudi koji nisu znali čitati, ali su razumjeli simbole u umjetnosti.

– Promatrao sam te slike prije nego što sam znao za Evanđelje. Nisam znao koje priče predstavljaju – objasnio je.

– Mislim da su mi se, poput glazbe, te slike obraćale skladno i animirale moju dušu. To nije bila samo tehnika slikanja, već je bilo i nešto drugo, nešto što je bilo vrlo sveto.

Na Micicino obraćenje utjecalo je prijateljstvo s irskim vjerskim umjetnikom i katolikom, Danyom MacManusom, koji je tada živio u Firenci. Iako Micico još uvijek nije znao ništa o Bibliji, MacManus ga je pozvao na predavanje o teologiji tijela svetog Ivana Pavla II., i to je veoma utjecalo na njega. Kasnije će MacManus postati Micicin kum pri krštenju 2010. godine.

– Umjetnost je za mene bila put prema Bogu. Mislim da se čak i bez riječi, poput Bachove glazbe, može intuitirati ljepota stvaralaca – rekao je – Napose, slika mi je govorila da je na njoj prikazan milosrdni Bog.

Micico sada sam kreira sakralnu umjetnost.

– Htio sam širiti ovu Radosnu vijest koristeći isti medij. Siguran sam da ima mnogo ljudi koje će dirnuti suvremena sakralna umjetnost. A ako mogu pružiti svoju ruku ovoj prekrasnoj misiji, po profesiji, to bi bilo fantastično.

U studenom 2018. jedna od Micicinih slika poklonjena je Nadbiskupiji Nagasaki. Micicina 'Majka žalosti i nade' bila je obješena u katedrali Bezgrješnog začeća Nagasaki, u Marijinoj kapeli koja je posvećena žrtvama atomske bombe 1945. godine. Na njoj se nalazi Gospa od Žalosti, a pozadina prikazuje eksplodirajuću atomsku bombu i grad u plamenu.

Nakon obraćenja Micico je saznao više o povijesti progona kršćana u Japanu. Kršćanstvo je bilo zabranjeno od oko 1600. do 1873. godine. Krajem 16. stoljeća, vojni vladar Toyotomi Hideyoshi protjerao je misionare koji su vjeru donijeli u Japan, uništio je vjerske predmete i Biblije.

Malobrojni katolički laici koji su preživjeli uspjeli su sačuvati vjeru usmenom predajom i Krštenjem, jedinim sakramentom koji su imali. Tijekom tog razdoblja stvorili su vlastitu sakralnu umjetnost.

Neki su dijelovi bili vidno religiozni, poput slika Krista u stilu 'Ecce Homo'. U mnogim drugima kršćanska je simbolika zbog sigurnosti bila skrivena u budističkom ili šintoističkom stilu. Primjerice, naslikali bi tradicionalnu budističku žensku figuru, ali dodali bebu na ženine ruke kako bi stvorili sliku Djevičina Djeteta i Krista.

– Ovakvu tajnu umjetnost tako je lijepo vidjeti, jer njihova je predanost nastala u ovom vidljivom obliku – rekao je Micico.

– Kad pomislim na sebe u toj situaciji, pomislim: 'Zašto bi netko riskirao svoj život slikajući svete slike?' Mislim, bilo bi im lakše preživjeti bez slikanja tih slika, ali oni su htjeli iskazati svoju ljubav prema Gospodinu.

– Sakralna umjetnost nije za jednu osobu ili jednu skupinu ljudi, već za sve, za sve generacije – zaključio je Micico.