Kad ju je 1846. u Glini carski kadet Josif Runjanin uglazbio, naslanjajući se na melodiju iz Donizettijeve opere "Lucia di Lamermoor", ta se oda domovini proširila diljem Hrvatske.

Mihanovićev domoljubni spjev pobijedio je  1891. na javnom natječaju kao najljepša i najprigodnija pjesma za himnu hrvatskog naroda.

Njezin se tekst razlikuje od himni drugih država. "Lijepa naša" govori o ljepotama hrvatske zemlje i ljubavi Hrvata prema domovini, a ne o ratovima.

Sudbina "Lijepe naše" pratila je i sudbinu hrvatskog naroda u 20. stoljeću. U Kraljevini Jugoslaviji nasilno su je uklopili u režimsku himnu s dijelovima srpske i slovenske. U doba NDH izvodila se kao državna himna, a pjevali su je i hrvatski partizani sve dok je nisu potisnule komunistička "Internacionala" i jugoslavenska himna "Hej Slaveni"!"

Nevjerojatna zgoda zbila se tijekom "Hrvatskog proljeća" u rujnu 1971. kada je Titu na službenom dočeku u Zagrebu neočekivano intonirana "Lijepa naša". To je izazvalo opću osudu unitarističkih i velikosrpskih krugova.

U slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj "Lijepa naša domovino" člankom 11 Ustava RH ozakonjena je za državnu himnu. Tako se stara Mihanovićeva pjesma vratila Hrvatima kao izraz njihove najdublje ljubavi prema domovini.