Koliko vrijedi ljudski život?

Dvostruka mjerila?!

Pandemija koronavirusa sve više odvlači pažnju javnosti okretanjem svjetske medijske scene ratu u Ukrajini. I u jednoj i drugoj situaciji, bilo da govorimo o bolesti ili ratu, smrt, strah i neizvjesnost zajedničke su značajke. Ako zdravorazumski promotrimo ove dvije stvarnosti, složit ćemo se da spomenute značajke nisu nimalo ugodne. Štoviše, život u strahu od sveprisutne smrti povezan s pitanjem o tome što nam donosi sutrašnji dan, može biti prava agonija. Ako pak apstrahiramo pojam smrti, spoznat ćemo da samo razmišljanje o njoj također nije ugodno. Štoviše, blizina smrti ispunja nas jezom i nekom tajanstvenom nelagodom.

Iako je smrt sveprisutna i dotiče nas svakodnevno, prije svega u obliku informacije koja dolazi putem masovnih medija, kao da nas uvijek iznova uspijeva iznenaditi. Na nju nismo spremni i bezuspješno ju pokušavamo izbjeći ne razmišljajući o njoj. Ipak, ona je tu, a nasuprot njoj nalazi se život koji svi rado svake godine slavimo sjećajući se dana svog rođenja. I složit ćemo se mi ljudi: život je nešto ugodno, a smrt nije; ubojstvo ljudskog bića nešto je loše, čak i grijeh, ali teško ćemo usuglasiti svoja mišljenja o tome da je upravo svaki ljudski život jednako vrijedan.

Već iz starih filmova znamo podjelu na “dobre i loše”, a taj trend nastavio se sve do danas. U kontekstu aktualnog rusko-ukrajinskog sukoba, jasno možemo vidjeti kako se ljudi vole svrstavati na određenu stranu. Kao da manje vrijede izgubljeni životi Rusa od života Ukrajinaca i obrnuto. Nadalje, čini se da se čovječanstvo lakše nosi s gubitkom starijih osoba, tjelesno ili psihički bolesnih, nego s nekom tragedijom u kojoj ljudski život, iznenadno, “bez najave”, biva prerano završen. Ono što je “daleko od oka” često je i “daleko od srca”, pa će neki tako zagovarati ubijanje nerođenog djeteta, a ono tek rođeno stavit će na pijedestal kao nešto najvrjednije. Naći se i onih, premda u manjini, koji će pak više plakati nad pregaženim mačićem nego za nerođenim djetetom koje je bačeno u medicinski otpad.

Kvaliteta života je najvažnija?

Sve gore spomenuto možemo promotriti kroz leću kvalitete ljudskog života, koja je, po mom skromnom sudu, prevladavajuća u promišljanju čovjeka današnjice, posebice onog zapadno usmjerenog, koji sve više ulazi u sferu liberalizma. Glavna misao vodilja tako definiranog građana svjetskog Megapolisa, mogla bi se izreći ovako: Vrijednost ljudskog života ovisi o njegovoj kvaliteti. Pritom se očito polazi od iluzorne predodžbe svijeta lišenog boli, patnje, problema, bolesti i raznih “prepreka” koje bi mogle (a ne moraju) narušiti kvalitetu življenja.

Smrt na lancu

Vratimo se sada nakratko već spomenutoj pandemiji i ratu u Ukrajini – smrt odasvud, a pored nje strah i neizvjesnost zajedno dolaze u paketu omotanu lijepim ukrasnim papirom. Jesmo li u strahu od smrti zbog nje same ili je to možda zbog toga što je ona, figurativno rečeno, “puštena s lanca”? Ovo potonje odnosi se na smrt koju nismo u mogućnosti kontrolirati, a ona dolazi u raznim oblicima, konkretno kroz nesreće, katastrofe, pandemije, ratove itd. S druge strane, imamo tzv. “kontroliranu smrt”, ovdje u prvom redu mislim na zahvat pobačaja, eutanaziju, smaknuće i samoubojstvo.

Kad se stavimo u funkciju “gospodara smrti”, obmanjujemo sebe same mišlju kako smo toliko moćni da i smrću možemo upravljati. “Držati smrt na lancu” zamagljuje naš um, koji onda olako prihvaća razne manipulativne parole o pravima, slobodi i zauzimanju za one koji u našim očima vrijede više od drugih. Tada ćemo lako, opravdavajući svoj čin i lažno smirujući svoju savjest, otvoriti vrata smrti, a zatvoriti ih životu. Doći ćemo u opasnost da kategoriziramo ljudski život, odnosno ga da kvalitativno vrednujemo, samo ne znam tko je od nas dovoljno kompetentan da učini takvo što.

Život je dar

I koliko onda vrijedi ljudski život? Ima li uopće cijenu? Čime ga mjeriti? Moglo bi se ovdje dodati još mnoštvo sličnih pitanja koja bi samo otvorila put za neka nova. Ali, ako na život gledamo kao na dar, onda on nema cijenu. Dodajte tomu začin mudrosti, da se radi o nezasluženom daru, i dobit ćete odgovor koji pobija sva mozganja o pravima na izbor, koja su više-manje jednosmjerna i svode se na “pravo na smrt”. Izabirući smrt nerođenog djeteta, izabiremo ništavilo, jer u korijenu uništavamo svaki potencijal da to dijete jednog dana nešto u životu postigne. Možemo li predvidjeti budućnost? Hoće li se i koliko netko patiti? Nisu li nam objelodanjeni mnogi primjeri gdje su oni bolesni, osakaćeni i siromašni sretniji i ispunjeniji od zdravih, bogatih i moćnih?

Nadalje, vratimo istinski smisao muci i patnji, a starim i nemoćnim osobama dajmo razlog za novi dan. Oni nisu “sisači državnog proračuna” ili pak “opterećenje za zdravstveni sustav i obitelj”. Ne, društvo ih je a priori takvima učinilo, zanemarivši neprocjenjivost i neponovljivost ljudskog života. Na ovom svijetu svi su ljudi jednako vrijedni. Neki nas možda uznemiruju, a drugi su neprijateljski raspoloženi prema nama i žele nam zlo, ali i takve su osobe jednako ljudi,
upravo kao ti i ja. Stoga, prihvatimo život kao dar sa svim iznenađenjima koje sa sobom nosi. Na taj ćemo način iznova unijeti radost življenja u svoju svakodnevicu, zar ne?

Gabrijel Orečić