“Od toga i danas imam traume”
Svjedočanstvo mladog čovjeka koji se godinama borio s mucanjem.
Mucanje ili disfemija govorni je poremećaj čija je glavna značajka isprekidano izgovaranje nekih glasova. Poremećeni su ritam i tempo govorenja, dok su artikulacije glasova i govorni organi funkcionalni, odnosno ispravni. Kao glavni uzroci navode se minimalne promjene moždanog ustroja i neprimjeren odgoj, s razvojem tjeskoba u djeteta (usp. enciklopedija.hr). Ovaj govorni poremećaj često može biti okidač za razna anksiozna, pa čak i depresivna stanja, posebice ako okolina nije blagonaklona osobama s ovim problemom. Problem s ispravnim govorom, odnosno mucanje, kod osoba također može dovesti do manjka samopouzdanja, izolacije iz društva i osuđivanja okoline. Sve to prošao je i Karlo M. koji se s mucanjem susreo već u predškolskoj dobi. S nama je podijelio neka svoja iskustva.
“Ne znam kada sam točno počeo mucati, mama kaže da je to počelo negdje prije polaska u osnovnu školu. Ono što znam jest to da sam prve veće probleme zbog mucanja imao upravo u osnovnoj školi. Po dolasku u prvi razred nisam znao ni čitati ni pisati, pa sam sve morao učiti, dok su neka ‘naprednija’ djeca već prije polaska u školu znala slova. Ali ja sam se trudio da ih sustignem i sve naučim. Problemi s mucanjem najviše su dolazili do izražaja kad sam bio nervozan, uplašen ili ljutit. Kad sam čitao neki tekst naglas pred cijelim razredom, pa bi me učiteljica ispravila, počeo bih još više griješiti i mucati. Ostaloj djeci to je bilo smiješno. Nisu znali da sam prolazio kroz pravi pakao.”
Karlo ističe kako je ipak manje mucao dok je bio usredotočen na tekst koji čita, što nije bio slučaj u slobodnom govoru. Nisu ga svi vršnjaci zadirkivali, ali oni koji jesu, nanijeli su mu poprilične psihičke traume.
“Da, zadirkivali su me, neki zaista intenzivno i konstantno. I dandanas imam traume od toga. Nije lako kad ti se drugi rugaju kao djetetu. Želiš se uklopiti, želiš biti dijelom kolektiva, ali ako mucaš, nekima će to biti smiješno. Možda te i ne će željeti povrijediti, ali njihov smijeh će te tjerati da se osjećaš loše. A tu je i sveprisutan osjećaj srama. Sramio sam se čak govoriti pred više osoba i bilo mi je neugodno pred djevojkama. I svi ti negativni osjećaji prenosili su se godinama. Dolaskom u srednju školu zaista sam jako mucao. Znate kakvo je to razdoblje – pubertet i sve to. Izgradnja samopouzdanja i jake osobnosti, put prema odrastanju. Trebaš pronaći djevojku, a ti – mucaš. Bilo je to zaista jedno teško razdoblje”, prisjetio se Karlo.
“Negdje u trećem razredu srednje napokon su urodili plodom svi moji pokušaji da primirim mucanje. Pohađao sam govorne vježbe, ali mislim da me je razgovor s psihologom dosta osnažio. Bila je jedna doktorica koja je puna suosjećanja pristupala meni kao osobi, a onda i mom problemu. Tako da je danas situacija u vezi s tim puno bolja. Usredotočujem se na ono što govorim, sporije govorim, slušam samog sebe i stvari idu u dobrom smjeru. Ipak, onih trauma iz djetinje dobi jasno se sjećam i danas. Ne želim baš puno razmišljati o tom nesretnom razdoblju, ali mogu samo reći kako je užasan osjećaj kad se negdje ne uklapaš, kad ti stvaraju neprilike i odbacuju te iz kolektiva. A znam da su danas mnogi mladi u tom nekom zrakopraznom prostoru u potrazi za razumijevanjem, društvom koje ih prihvaća i koje im treba biti potreba. Zbog toga sam se i sam odlučio upisati na Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet kako bih pomogao mladima koji prolaze kroz slične probleme.”
*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.
