Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

petak, 25. studenog 2016. Arhiva kolumne

Čestitka uz 25 godina obranjene Hrvatske: Vukovar nije bio izdan!

Dogodila se istinska i najljepša čestitka uz 25. godišnjicu obrane Hrvatske, kruna čijeg se krvavog rađanja na osobit način odvijala u Vukovaru.
Foto: Matija Topolovec/PIXSELL

Ove smo godine uz spomen te obljetnice darovani mirom i uvjerenjem svih (relevantnih) dijelova društva, da hrvatski državograditelj Franjo Tuđman i ondašnja hrvatska vlast Vukovar nisu izdali. Ta (konačno) shvaćena i prihvaćena činjenica je povijesna i prekretnica u zdravlju hrvatskog javnog mnijenja.

S ove distance i iz izašlog grotla koji nas je proteklih godina bombardirao s tom laži udara u temelje stvaranja hrvatske države i vojskovođe Tuđmana, pogotovo se razabire kako su krtice i (kontra)obavještajni kraci u službi destabilizacije Hrvatske iz vlasti i medija u tom smislu skraćeni i izašli. Osobito nakon promjene predsjedničkih stanara na Pantovčaku.

Institucionalna katarza države bila bi cost and benefit analiza dispečerske službe iz vremena predsjednika Stipe Mesića. Optužnice koje pristižu iz BiH pokazuju da je u Hrvatskoj na državno reprezentativnoj razini nestalo suradnika u prilog tezi  'građanskog rata'.

Svih ovih godina, najviše se lomi i potrese izaziva optuživanje i diskreditiranje stvaratelja hrvatske države. To su vojnici. Najnoviji udar na hrvatske generale pokazuje koliko je to uporna i domišljata srbijanska strategija razaranja. Hrvatski branitelji su stalna, već izmrcvarena i prožvakana, ali ne i slomljena lovina. U tome srbijanskoj vlasti i nije trebalo pomoći, to su činili sami Hrvati prema svojima. U odnosu na njegove nasljednike, povijesna uloga i državnička nepokolebljivost Tuđmana među narodom s godinama je sve više sjala, u poštovanju rasla.

Sjećam se misa za predsjednikovu dušu u zadarskoj katedrali uz godišnjicu njegove smrti, iz vremena predsjednikovanja Mesića. Koliko se ta otrovna klima bila proširila, pokazivala je tada i poluprazna crkva. Nikad neću zaboraviti proročke riječi mons. Ivana Mustaća, tada generalnog vikara Zadarske nadbiskupije koji bi tu misu i predvodio. Tada je rekao: 'Tuđmanu će s godinama među narodom poštovanje i vrijednost samo rasti'. Njegovo vrijeme u zahvali, razumijevanje njegovih poteza, tek će doći. To se događa. Prosinačka misa za dušu Predsjednika zadnjih godina dupkom je posjećena.

Dakle, nakon (vlastite) obrade branitelja i (inozemne) vrhovnog zapovjednika, nakon što je Haški sud oslobađajućom presudom Gotovine potvrdio čistoću Oluje i nakon smjene vlastodržaca, u Hrvatskoj počinje nedostajati podatnih potkopavajućih suradnika. Nismo vas dokrajčili u Hrvatskoj, pa ćemo opet pokušati u/iz BiH. Sistem spojenih posuda kako u ratu tako i u miru, po osovini Beograd – Banja luka. Pravna bojišnica, makar i neutemeljeno, prelazi granice, a hrvatske pomagače u oslobađanju BiH optužuje se još sustavno ne-odrađenom skupinom, hrvatskih generala. Da slučajno ne ostane koja rupa u hrvatskoj vojnoj piramidi od baze (branitelja) do vrha (Tuđmana i Stožera). I Srbi su shvatili da izdaja Vukovara i mrtvi Tuđman više ne prolaze, pa idemo na njegove žive generale i BiH.

U tom kontekstu, mentalno je i duhovno oslobađajuća činjenica da se prvi put ove godine uz obljetnicu Vukovara, bez mrlje, od strane svih sudionika i analitičara, i osobito zanimljivo, u svim hrvatskim medijima, čuo samo hvalospjev o strategiji i obrani tog grada. Netko/nešto se, eto, rađa, čak 25 godina.

Ako nekima ne pomažu verbi podložni manipulaciji, možda pomogne algebra, koja ne može zavarati. Ako netko ne razumije riječi i ne vjeruje u ispravnost zapovijedi 1991., možda ga (raz)uvjeri matematička egzaktnost znamenaka o tadašnjoj vojnoj osposobljenosti dviju strana.

S obzirom na svoj utjecaj, hrvatski narod i budućnost zaslužuju relevantni, stručno sintetizirani vojni i povijesni, na jednom mjestu/papiru/fileu sabrani, (za)pečatirani državni dokument naslova: 'Demantij teze da je Vukovar bio izdan a rat dogovoren'. To se kao javna sintagma toliko (bilo) zarezalo u biće hrvatskog naroda, a što je osobito bolno, i među braniteljima, da bi zahtijevalo trajnu stručnu crticu i sistematičnu bilješku i na Wikipediji, 'Vukovar nije izdan! Razlozi!'.

To je u hrvatski javni prostor bačeno kao upljuvak koji su sile mraka razvlačile ciljano, zlonamjerno. Zabludjeli i u neznanju time su mislili da s Vukovarom suosjećaju. Toliki su u Hrvatskoj s tom zasjedom isprazno i štetno politizirali. A činjenice su najveća, per se lekcija i samoizricajuća moralna prosudba.

Zato u nastavku iznosim osnovne brojčane podatke s početka agresije na Hrvatsku, na način kako ih izriče hrvatski branitelj i umirovljeni časnik HV-a Vilim Karlović. To je tim jače što je on baš i vukovarski branitelj, jedan od sedmorice preživjelih u masakru na Ovčari, o čemu piše u svojoj knjizi i govori u filmu 'Ovčara – neispričana priča'. Argumentacija koja slijedi je bazična. I kao takva, lapidarna, mala je 'osnovna lekcija' koja postavlja okvir u tri koraka (nenaoružanost i malobrojnost vojnika, nepostojanje Glavnog stožera HV-a i duga crta obrane cijele države).

Na generalnu tezu, generalni odgovor. Vojno djelovanje u Vukovaru koji je domovinski kamen zaglavni i kamen spoticanja, treba nam spustiti u razumljivu argumentaciju koja dokida falsificiranje, zavjeru i mistifikaciju u prokazivanju JNA i srbijanske mitomanije.    

Vilim Karlović u startu kaže nešto znakovito, još jedan pokazatelj gdje je ta kuhinja nastala. „Čim smo bili zarobljeni i u logoru, odmah se puštala ta informacija o prodaji Vukovara, od njihovih obavještajaca“. U Srbiji zamijese i sekundarno izbace sadržaj, u Hrvatskoj ga trajno probavljaju i njime se hrane.

Karlović podsjeća na plan napada JNA određen u siječnju 1991. g., s rasporedom jedinica i korpusima koji bi zacrtanim pravcima Hrvatsku presjekli u nekoliko smjerova. Novosadski, tuzlanski, banjalučki, kninski, mostarski, podgorički korpus, pojačani beogradskom Gardijskom brigadom, Jugoslavenskom ratnom mornaricom i zrakoplovstvom.

Krajnji cilj i zadaća plana presijecanja Hrvatske u nekoliko pravaca, prema njihovom vlastitom kazivanju, bilo je izbiti na liniju Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag.

O situaciji u Hrvatskoj tada, pripadnik Tigrova, Karlović kaže: 'Hrvatska se u tom trenutku još brani kvartovski. Organiziraju se lokalne straže. Kad 25. kolovoza u dva autobusa prve gardijske brigade Tigrova prvi put krećemo za Vukovar, u koji nismo uspjeli doći zbog izlaska tenkova, svi skupa imamo dvanaest pušaka. Ja imam pušku iz 1944. g., tzv. ruski špagin'.

Ističe i da je važno što Hrvatska nije imala svoj, Glavni stožer Hrvatske vojske do 21. rujna 1991. g. 'Da bi se uvezale sve te lokalne obrane, treba postojati jedno zajedničko zapovjedništvo koje operativno, sinergijski djeluje na širem strategijskom bojnom području obrane. Drugo. Hrvatska je u ozbiljnu mobilizaciju mogla krenuti tek 1. listopada. Iz osnovnog razloga, jer nije bilo sredstava. Koga mobilizirati, čime ga opremiti? Tek od sredine do kraja rujna uspijevamo osvojiti bitna naoružanja, bitne vojarne. Onda se pak događa da postoje tenkovi, ali nema ljudi, ljudi se osposobljavaju u hodu' kaže Karlović. 

Vukovar treba promatrati i u sklopu osvajanja šireg područja istočne Slavonije, kaže Karlović i citira vojni dokument JNA, 'strogo povjerljivo, 1614 / 162' o brojnom stanju. Na prostoru istočne Slavonije raspoređeno je tada 37 613 vojnika, 9 582 vojnika teritorijalne obrane, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa artiljerije za podršku, 158 oruđa protuoklopa, 380 oruđa protuavionske artiljerije.

Za usporedbu, Karlović podsjeća da je Hrvatska tek 16. listopada uspjela uspostaviti operativnu zonu Vinkovci - Vukovar - Županja zapovjednika Mile Dedakovića Jastreba, koja je brojila: 6 800 vojnika, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20 - 100 mm, 32 topa većeg kalibra, 1 VBR i 68 minobacača.      

"Da bi se napalo 46 000 ljudi s takvim snagama, na takvu ste bojišnicu morali izvući 120 000 ljudi. A Hrvatska je tek do prosinca 1991. g. na cijeloj svojoj obrambenoj liniji uspjela naoružati više od 170 000 ljudi. Neprijatelj je i želio da Hrvatska učini sve moguće napore i krene prema Vukovaru, kako bi se otvorila prilika za sve njihove smjerove i pravce napada kojima su namjeravali krenuti. Pokušavalo se i slabim snagama. Bitka za Vukovar, grad koji je u dubini zračne linije veće od desetak kilometara, cestom i dvadesetak, na granici i rijeci, ne vodi se po cesti, jednim pravcem. Ta se bitka mora voditi na širem strateškom polju kako bi se grad mogao osloboditi. Za to nije bilo snage. Vukovar je bio otporna točka, izdržao je i bio je pobjednička žrtva Domovinskog rata", ističe Vilim Karlović.

U Vukovaru je bio omjer vojnika 80 000 : 1 800. Vojska s 45 godina staža i opreme naspram praktički nepostojeće vojske i naoružanja.

„Važno je i da se u trenutku kad je Vukovar pao, JNA i četnici nalaze pred ulazima u nekoliko hrvatskih gradova: Osijek, Sisak, Karlovac, Zadar, Gospić, Šibenik, Dubrovnik“ kaže Vilim Karlović i ističe: „Srbi su svjesni što će se dogoditi ako budu dalje krenuli na sve te gradove. Srbi su u Vukovaru zapravo slomljeni, iscrpljeni. Oni poslije Vukovara nigdje više ne napreduju, osim malo u zadarskom zaleđu, što je brzo povraćeno, i na dubrovačkom bojištu. Dapače, hrvatske vojne postrojbe kreću u protuofenzivu, oslobađa se Zapadna Slavonija, pakračko područje, Hrvatska preuzima dominaciju na bojnom polju“.

To potvrđuje i dr. Davor Marjan s Hrvatskog instituta za povijest, proučavatelj Domovinskog rata, istraživač hrvatskih i JNA dokumenata, autor knjiga 'Bitka za Vukovar' i 'Obrana i pad Vukovara'. „Na temelju dokumenata očigledno je da nema nikakve osnove za tezu prema kojoj je državno vodstvo Hrvatske izdalo Vukovar. Jer Hrvatska je u tom trenutku gorjela, linija sukoba bila je dugačka 1 200 kilometara, a onda vam iz jednog grada, jedne točke obrane, drže lekcije i traže da sve podredite njima“ rekao je svojevremeno u intervjuu za Večernji list dr. Marjan.

Karlović ističe da je nakon pada Vukovara odaziv na mobilizaciju u Srbiji bio 12 %. U knjizi Borisava Jovića stoji da je vojni vrh JNA 20. rujna priznao da je mobilizacija snaga u Srbiji za rat protiv Hrvatske propala i da se mora praviti 'redukovani plan'.

Uz stvarni rat na bojišnici, vodio se i specijalni propagandni rat. Karlović podsjeća na širi obavještajni kontekst u funkciji svekolikog nutarnjeg razaranja Hrvatske. Nakon Memoranduma SANU-a 1986. g. koji želi 'riješiti' srpsko pitanje u SFRJ, radi se preustroj JNA u operativno obrambenom smislu glede vojnih oblasti. Tito je obranu Jugoslavije ustrojio u podudarnosti teritorijalne obrane s granicama republika. No nakon Memoranduma, odmah 1987. g., u JNA se počinje mijenjati takav koncept.

Na početku Domovinskog rata, od 19. kolovoza 1991. g. odvijaju se tajne operacije Kontraobavještajne službe JNA (KOS), Labrador i Opera (Operativna grupa za propagandni rad). Kad se vidi njihov cilj, kompromitirati Hrvatsku i prikazati je fašističkom, stvoriti protuhrvatsko raspoloženje kod svjetske javnosti (osobito Židova, pa miniraju Židovsku općinu u Zagrebu i židovsko groblje na Mirogoju), jasno je da Labrador u Hrvatskoj još uvijek reži a Opera se pod maskama još uvijek izvodi.

Operacijom Proboj se naoružavalo Srbe u Hrvatskoj i BiH. Operativna akcija Štit prismotri, praćenja, zasjeda i presretanja sprječavala je naoružavanje Hrvatske. Za embargo na uvoz oružja od strane Vijeća sigurnosti zaslužan je i hrvatski građanin Budimir Lončar, zadnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, kasniji savjetnik predsjednicima Mesiću i Josipoviću, u vrhu utjecaja državne vlasti.

Uz podvalu o izdanom Vukovaru, kao bolna tekućina klizi(la je) i teza o dogovorenom ratu. „Kad se sve uzme u obzir, pitanje je jednostavno. Navedite mi bilo gdje u povijesti da je rat bio dogovoren, kad je jedna strana bila, ne može se ni reći, koliko puta jača. Toliko podređena“ zaključuje Vilim Karlović.

Uz vojno sravnjavanje, vršila se psihološka i informacijska agresija da je oružje za Vukovar odlazilo u Hercegovinu (savršeno lokal-patriotski 'sjeda' uz ministra obrane Gojka Šuška).

Tajne službe bivše države sve su činile da optuže vrhovno zapovjedništvo i demoraliziraju obranu Hrvatske, razjedine ljude. Tragično je da su im u toj produkciji nereda pomagali i mediji u Hrvatskoj, uz latentni rivalitet bivših oficira JNA i časnika stasalih u Domovinskom ratu unutar HV-a.

Iako prvotno nije bio strateški važan, Vukovar je baš u tom svom odolijevanju, JNA i četničko-srbijanskom trošenju, postao strateški važna točka otpora. Preokrenuo je prvotno zamišljeni tijek rata, a artiljerijski protuudar su bile laži o Tuđmanovoj izdaji grada.

Rukopis KOS-a koji je drmao Tuđmana i nastanak hrvatske države primjetan je i u tekstu tzv. 'Optužnice', dane Siniši Glavaševiću da je pročita, opet u prilog izdaji grada.

Autorstvo tog optužujućeg teksta hrvatskog vodstva pripisuje se Glavaševiću, iako je on, prema iskazu svjedoka, izrijekom im rekao „To nije napisao nitko u Vukovaru“. O tome govore dr. Vesna Bosanac i drugi u dokumentarnom filmu 'Zaustavljeni glas' Višnje Starešine.

Kako je dušu Vukovara moralo boljeti kad o njemu netko misli i hrvatskoj državi sudi – Ti si Grade bio ostavljen, napušten i izdan. Koliko se dodatno domovina napatila zbog stava u svim strukturama (plaća, narudžba, neznanje), da se Tuđman s ljudima p(r)oigrao i kockao, i to u simbol točki hrvatskog stradanja.

Kako je oslobađajuće, za narod i državu iscjeljujuće, vidjeti kako je (konačno) jasno da je Vukovar bio žrtva u smislu veličanstvenog otpora njegovih branitelja, po čijoj se junačkoj obrani konsolidirala i paralelno podizala na cijeloj hrvatskoj bojišnici vojska.

Ona u studenom 1991. g. još nema dovoljno opremljenog i stasalog hrvatskog vojnika. Jedini njihov stas i oprema bili su srce i htijenje, volja. Na to JNA nije računala, to tenkovi nisu uspjeli slomiti ni pregaziti. Dotle da će kasnijih godina i vukovarski zapovjednik Dedaković priznati da tada nije znao ni slutio koliko je Hrvatska i 'centralno skladište' oskudijevalo u naoružanju, čije su slanje htjeli kao pojačanje.

To što je imao goloruki zenga, nije imao JNA vojnik i četnik. Potvrđuju to u bližim 'susretima' brojni primjeri agresorovog kukavičluka i povlačenja već na prvi fijuk. To osvajanje nije vodila ljubav prema imaginarno njihovom, nego zavedenost, zabluda i isprani umovi u nasilju prema realno tuđemu.

Hrvati su jedinstveno sjedinili svoj dah sa svojom zemljom i narodom, nasuprot svirepog pijančevanja i silovanja koje je razaralo na način i u životinja nepostojećih nagona.  

Sama činjenica teritorijalno hrvatskog Vukovara i oslobođene/vraćene Hrvatske u njenim granicama, najbolje demantira tezu o dogovoru kojim bi Tuđman uništio domovinu čiju je neovisnost predvodio. Ono što (svjesno) izdaješ, trajno napuštaš i za to se ne boriš, ni u kojoj fazi. Logika bi trebala čovjeku biti jači saveznik.  

Hrvatski Vukovar pokazuje da je Tuđman ipak izdao 'dogovor' s Miloševićem. Da je Tuđman išta izdao, toga danas u našem državnom korpusu ne bi bilo. Da je Tuđman Hrvatsku izdao, nje danas ne bi bilo. To se ne podnosi i ne oprašta. Jedina kazna je nedolazak svjetskih državnika na posljednji ispraćaj njegovog tijela. Još jedna potvrda inozemne naklonosti i poštovanja hrvatske samostalnosti.

Hrvatska ne samo da rat nije dogovorila, nego za njega nije niti bila spremna. Strateg Tuđman je JNA, tada četvrtu vojnu silu u Europi, nadmudrio čuvajući 'trbuh' i tijelo Hrvatske u svim njenim drugim točkama obrane, jer Hrvatska je 1991. g. napadana od sjevera do juga svoje istočne državne granice.

Bitka za Vukovar tromjesečnim braniteljskim otporom poremetila je planove srbijanskog i JNA agresora. I Andrija Rašeta, general JNA, rekao je da prema ratnom planu nije trebalo gubiti vrijeme na Vukovaru, nego napadati dubinu Hrvatske. Hrvatski trijumf, mudrost i razboritost je stožerna odluka ne pasti u klopku neprijateljske namjere da sve hrvatske snage navuče u obranu Vukovara, kao jedne u nizu i rubne točke hrvatske obrane. Tko kao zapovijed i cilj postavlja dobiti jednu bitku, a ne cijeli rat?

Četvrt stoljeća rastemo s ožiljcima i ranama u nametanju dogovorenog rata i izdaje Vukovara, izdajući osnovni zakon naše zaglavne obrambene prošlosti. Medijski, vrhunac tog specijalnog rata bila je 'čestitka' u središnjem Dnevniku HTV-a uz 20. obljetnicu Vukovara, prije pet godina. Tada su 'ekskluzivno' oni koji su zapravo u službi izdaje, emitirali montiranu snimku razgovora između Tuđmana i Jastreba, u prilog tezi da je Tuđman odbio evakuaciju civila i djece iz pustošenog Vukovara.

I u svete dane spomena vukovarskog stradanja, Zli je pokazao da je još uvijek djelatan, javno potvrdivši koliko se 'hrvatska katedrala duha' bila prometnula u ispostavu i produžetak vukovarske topničke tamnice. Nevjerojatno je da se takva razorna paljba tolerira i može dogoditi u ikojoj državi svijeta koja drži do svog postanka, opstanka i identiteta.

Kao i sve u životu, a tek ratno djelovanje, i obranu Hrvatske treba sagledati u cijelini, ne partikularno, nepovezano, izolirano. Na dodatnoj, duhovnoj razini, osobito razumljivoj kršćaninu, Vukovar je primjer što znači kad (naizgled) trenutni zemaljski poraz jednog dijela, biva zalogom trajne, konačne pobjede cjeline.

Vukovar je svakome test ne-fokusa na sebe, ne-zahtjevanja onoga što (mislim da) bi mi trebalo pripadati. U Vukovaru su branitelji i državno vodstvo imobilizirali uskogrudnost po principu 'meni samo, prvom i jedinom'. Uz to što realno potrebnoga za obranu i nije bilo.

Vukovar je pokazao kako jedan organ može držati i pomoći, čuvati cijelo tijelo. Taj dostatni organ, taj pulsirajući generator koji nadvremenski i nadprostorno pobjeđuje ograničeno, (ne)predvidljivo, srce je.

Vukovar izaziva ponizno priznanje i povjerenje da nemamo uvijek uvid u cjelinu i da se, pa bili mi i u mrklom mraku, i tijelima umirali, nešto događa s (realnim) razlogom. Jednom kasnije, najkasnije u susretu s Njim licem u lice u nebu, znat ćemo i zašto.

Umirati za drugoga, i po cijenu vlastitog poraza, nestajanja. Jedan trpeći mnoge druge spašava. Koliko smo u svojim životima u stanju ponoviti takve zakone bitke za Vukovar?

Kao zemaljski pojam, žrtva može biti iritantna i odbojna. Zna to i komforni, sebični i oholi Sotona, koji je i konstruirao laž koja gađa u srce ljudskog očekivanja i emotivne slabosti. Navodno u ime Vukovara, besramno optužujući i pitajući: 'Kako me možeš ostaviti? Zar ćeš me izdati?'.

„Odlazi od mene, Sotono. Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko', odgovara Isus apostolskom prvaku Petru, kad je ovaj poželio da Isusa mimoiđe patnja i križni put. Petar je to učinio iz ljubavi prema jednome, svome Gospodinu. Ali Učitelj je morao spasiti cijeli svijet, od Zloga otkupiti.

Vukovar je na neočekivani način, minimalnom oružanom raspoloživošću, maksimalno branio sebe, pomogavši da se ojača i opremljeno obrani cijela Hrvatska. Da se i navukla cijela tada nazovi vojska u obranu jednog grada, Hrvatska bi (šaptom) raskomadana pala. Ne bi se spasio Vukovar, a ni cijela država. Što je i čiji Vukovar, bez Hrvatske? Tko se taj scenarij usudi(o) željeti i promicati? Kolika đavolja (uspjela) zamjena teza!?  

'Vukovar je pao'? Pad čovjek obično poveže s porazom. Kažemo li za mrtvog Isusa na križu 'Isus je pao'? Vukovarski i Isusov pad znače, 'Ljubio sam te i branio do kraja. Do zadnjih granica svoje tjelesne izdržljivosti i moći. Primao topove i čavle. Možete usmrtiti naša tijela, ali duše nisu u vašoj vlasti'. A duh uzdržava.  

U perspektivi Isusa i njegovih nasljedovatelja, jasno je kako smrt može biti plodna. Nije dano svakome umirati svome parcijalnom 'konačnom rješenju' i darovati život za drugoga. Ljudi u opsadi Vukovara to su činili.

Zato je moguće da neki to nikad neće moći razumjeti ni prihvatiti. Najsavršeniji rukopis Ljubavi koja (naizgled i naizvan) umire, ljudima od ovoga svijeta biva tajna. Premda je 'vukovarska tajna' vidljiva i potvrdna i u realnim znamenkama i znanim zemaljskim okolnostima.

Najljepši pijetet i čestitka uz 25 godina njegova spomena je razumjeti da se u Vukovaru susreću ratno-operativne brojke, stožerne domoljubno-obrambene zapovijedi i ljudsko-božanska življenja i umiranja.

Vukovar u značenju: mudro vodstvo vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana i znalačko predanje hrvatskih branitelja. Križ i Ljubav. Za nas ovdje i sada. Hvala im i slava.

 

Da biste komentirali, prijavite se.