Za laudato.hr piše:

fra Jozo Grbeš

subota, 02. studenog 2019. Arhiva kolumne

Uz Dušni dan: Duša pripada veličanstvenom kraljevstvu bezgranične ljubavi

Uz Dušni dan duša pripada veličanstvenom kraljevstvu bezgranične ljubavi.
Foto: Laudato

Dolazi vrijeme kada sve umire i kada ljubavi nestaje. Lišće pada, zemlja pusta i prazna. Zajedno s prirodom umiru i ljudi. Čovjekovo tijelo kao da slijedi ovo odvajanje od lijepoga i sunčanoga.  Odraz smo prirode i ona je ogledalo nas. Kako razmišljati o smrti, kako prihvaćati smrt onih koje volimo, čiji nam život čini radost? Ona nije predmet ismijavanja, kao što nam se to često čini, kao što se događa ovih dana u čudnim, besmilenim slavljima „Halloweena”.
 
Ljudi se boje nepoznatoga. Ljudi su u strahu od onoga što ne mogu kontrolirati. Smrt je svakako izazov za sve, za svaku dušu i svaki bitak! Stav prema njoj, prema patnji odražava stanje u kojem se čovjek nalazi. To stanje odražava naš karakter, duhovnost, mudrost i stanje duše.
 
Kao da su dvije stvari važne u smrti:
 
a) Nastaviti voljeti one kojih nema u drugim i novim ljudima, pokazati drugima ljubavi kao što bismo pokazali onima kojih nemamo uza se. I doista na samom kraju putovanja  postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji pogledaju natrag u život sa osmijehom i oni čiji pogled unatrag je ispunjen tjeskobom i očajem u vremenu kad se više ništa ne može promijeniti.
 
b) Ne zaboraviti! Mi živimo u vrijeme kada trčimo puno, razapeti između moguđeg i nužnog tako da nemamo vremena za ozbiljno razmišljanje. Živimo u vrijeme informativnog buma kada nas bombardiraju sa svih strana informacijama koje moramo gutati i tako zaboravljamo na važne stvari u životu posebice na ljude.  Po zaboravu križamo povijest, negiramo iskustvo, ponizujemo ljubav i zaboravljamo na ljepotu trenutaka, dana ili godina.
 
Sam Krist je želio da oni koji ga ljube aktivno ga se i sjećaju.  I kada ga se sjećaju on postaje živ među njima. Zato nam je i ostavio moć riječi:  Kad god pijete iz kaleža, kad god lomite zajedno kruh stečen žuljevima vaših ruku ja sam s vama: ovo činite meni na spomen! Sjećanja su „opasna” jer bude u nama pokret, čin, riječ, hod za istinom.
 
Vjerujem da duhovnost u čovjek se artuikulira i manifestira:  krepostima, dobrom riječju, dobrim djelom, životom služenja, da se manifestira gdje živimo, kako živimo, i što činimo i dan i noć.
 
Svake nedjelje govorimo da vjerujemo u nagu Duha, općinstvo svetih – zajedništvo svetih dobara i svetih osoba, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni!
 
Bez te duhovne dimenzije nas kao duhovnih bića, čovjek ostaje u tami budućnosti. Mi ostajemo samo prazna tijela koja funkcioniraju dobro u određeno vrijeme, ali smo jako prolazni i s propadljivim rokom trajanja ispisanim negdje duboko u nama. Etiketa nija vidljiva onima izvana kao što je to na kutijama, bocama i svemu što čovjek zapakira.

Za nas kršćane temelj našeg vjerovanja jest samo jedan događaj: Uskrsnuće Nazarećanina! Ako u njega vjerujemo onda ćemo vjerovati i uskrsnuće svoje vlastito, uskrsnuće dobrote, ljubavi, radosti, ljepote, nesebičnosti, uskrsnuće svega dobra, uskrsnuće onih koje volimo. Uskrsnuće daje perspektivu smislu života, veličini davanja i spoznaje da duša pripada veličanstvenom kraljevstvu bezgranične ljubavi!
 

Da biste komentirali, prijavite se.