Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

subota, 11. kolovoza 2018. Arhiva kolumne

Poruka generala Gotovine o potrebi jakih institucija – znak stvarne oslobođenosti i nakon Oluje

Nekad sam se znala upitati gdje su hrvatski mladići rođeni 1970., '71., druge, treće… Falilo mi je vidjeti ta godišta pred očima, na nekom papiru, u nekoj ustanovi... U situacijama nekih popisa, npr. zaposlenika u nekoj službi, to godište kao da je otrgnuto, iščupano s lista. Praznina.
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Dio odgovora, snažan i potresan, dobila sam pročitavši popis poginulih hrvatskih branitelja u Oluji. Tu sam, kao nigdje drugdje, vidjela najveću koncentraciju znamenki 1970 do 1975, kao nečiju godinu rođenja. Zjenice su mi se rastvorile to čitajući. Zbog otkrića, 'Ah, tu ste…' Uz ostale, u Oluji su ginuli i mladići u pupoljku života, od 20 do 25 godina. Prvi poginuli u toj akciji svojim imenom kao da je nagovijestio njen kraj – pobjedu! Viktor Lizatović (19. 4. 1968. - 4. 8. 1995.), MUP Bat Split, poginuo je u zoru 4. kolovoza, ispod Sv. Roka na planini Velebit, u 28. godini, kao prva žrtva Oluje.

Još za vrijeme studija čula sam kako o. Vatroslav Frkin savjetuje mladima, slobodnima, da mole deseticu krunice za duše pokojnih branitelja, s nakanom za njihov zagovor supružnika moliteljima. Urezano mi je ostalo pitanje o. Frkina: 'Kolike su djevojke smrću branitelja ostale bez svoga mladića, muža?'. Tada sam mislila: 'Ma nema tog čovjeka kojeg si izgubio, ako ti je Bog nekoga namijenio'. A godinama kasnije, generalno za neke situacije, zaposlenike u društvu, znala sam se zapitati: 'Pa gdje su ti rođeni od 1970.-1975.?'. Mnogi su otišli, tako velikodušni, plemeniti, hrabri, topli… Hvala im za ljubav koja se do smrti izložila i Pokoj im duši…    

Olujom jesmo junački, snagom i znanjem naših branitelja oslobođeni, no kasnijim povlačenjem i ne-karakterom državnih službenika (činovnika), iznutra smo, strukturalno, (p)ostali zarobljeni. Oslobođen je državni teritorij, ali protuhrvatskim i bezličnim odrađivanjem, okupirane su naše državne službe. Opasnom se pokazuje ta nutarnja agresija duha i potomaka mentalno jugoslavenskih i komunističkih kadrova, što otkrivaju njihovi životopisi i 'rezultati'.

Među najvećim frustracijama i nepravdama, kada je, kao u Hrvatskoj, na djelu diskrepancija između činjenica i informacija, je život u procjepu. Govorimo o podjelama u našem narodu. No one se preživljavaju, na verbalnoj su razini, s njima se nadglasavamo. Ali, u procjepu čovjek egzistencijalno uzdiše. Potresa ga, dovodi do bijega, zatvaranja ili umiranja. Netko po posao u inozemstvo, netko po antidepresiv u ljekarnu, netko se (zloćudno) razboli, netko umre prije nego je 'prirodno trebao'.     

Ovih dana bili smo dionici veličanstvenih manifestacija, izvanjske proslave našeg narodnog subjektiviteta. Domovinskog identiteta. Vatreni i Oluja, svatko u svome vremenu i u svom području, svojim podvizima vrhunski su se uspjeli izdići nad trule neprijateljske prilike koje su ih okruživale.

Nisam među onima koja smatra da takva slavljenička očitovanja predstavljaju epsku razdjelnicu koja znači istinski prekid s dosadašnjim lošim političkim praksama u zemlji. Ne mislim da više ništa neće biti isto. (Svakodnevica već pokazuje). Kamo sreće da bude, ili da to pokažu izbori. Ali, u narodu su prisutna razlučivanja i 'ne-miješanja' određenih osoba i područja. Narod ima svoje 'ladice': sportsku, građansku, političku opciju, preferenciju i percepciju. Nije čovjek time podijeljen. Ali je višeslojan, jer život takav jest.

Npr., građanska inicijativa 'U ime obitelji' 2013. g. prikupila je gotovo 750 000 potpisa za održavanje referenduma o ustavnoj definiciji braka muškarca i žene. Unatoč tog velikog uspjeha, dvije godine kasnije, na krilima tog referenduma, broj tih istih glasova nije pretočen i u podršku političkoj stranci 'Projekt domovina' koju je vodio isti tim ljudi koji je pokrenuo i referendum, čiji je najsnažniji predstavnik Željka Markić.

Mene ne zavode, ne zavaravaju veličanstvene manifestacije oduševljenja od dočeka Vatrenih do spomena Oluje. Narod, koji većinski nije u pozicijama državničke odgovornosti, svoj ponos opušteno pokazuje na trgovima, ulicama i domoljubnim koncertima. Ali ponos, slava i ljubav prema domovini zapravo se najviše podiže i gradi, odnosno trebalo bi tako biti, u redovitosti rada u državnim strukturama, institucijama.

Mnoge ta zaslužna slavlja i zabole, jer pomisliš: Zašto takva sinergija, sjedinjujuća, složna pobjednička emocija i služenje, nepoljuljana vjernost, zašto (tako predstavljena) istina o nama, nije naša stalna popudbina? Zašto nisu podudarni naša stvarnost i govor o njoj? Zato što živimo na dva kolosijeka: jedno je raspoloženje naroda, a drugo državna tijela čije vođe i namještenike ne vodi ideal služenja oslobođenoj domovini, nego zarobljenost suvremenim stranim i prošlim vezama učvršćenima u za Hrvate ugnjetavanoj tvorevini.

Primjer koji odlično i najnovije pokazuje i potvrđuje razliku između nominalne proklamacije i stvarnog učinka nekog čina predstavlja priznanje naše države. Odnosno, popratni događaji koje je polučio nastup i uspjeh Hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji. Što znači stvarno priznanje države u svijetu, doživjeli smo ovih srpanjskih dana, kada smo postali prepoznatljivi kao narod. U mjesec dana Hrvatska se otkrila svijetu kao nikad prije, bez akcije svojih predstavnika vlasti. Uz dodatni doprinos predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Hrvatska 1992. g. jest međunarodno i službeno, ali 2018. g. ona je planetarno i emotivno priznata. Stvarni sadržaj, 'ispunjenost' tog priznanja ostvaren je zapravo po naslovu viceprvaka svijeta Hrvatske nogometne reprezentacije. Uostalom. Ne govori se o pobjedama reprezentacije, ne ističe se parcijalnost. Kaže se, viceprvak svijeta je Hrvatska. U totalu. Država, ne jedna sportska disciplina.  

Hrvatsku su 1992. g. priznali političari, diplomatske note, individualni državni potpisi i mimo subjektivnog uvjerenja u ispravnost odluke o priznanju te europske zemlje. Puno toga bilo je 'na silu'. Ili barem, tešku muku. A 2018. g. Hrvatsku su plebiscitarno, bez državnog i predstavničkog lobiranja, jednodušno i lagano priznali baš ljudi, građani, narodi svijeta. 1990.-ih mi smo išli svijetu, a u srpnju 2018. on je zdušno prišao nama. Objektivna činjenica postojanja, službenog priznanja naše zemlje dobila je subjektivnu, emotivnu potvrdu milijuna ljudi da su Hrvati vrijedni, sposobni i dragi. Međunarodne i hladne diplomatske note zamijenile su najsrdačnije, tople emocije 'malih ljudi'.

U smislu prepoznatljivosti, više su za Hrvatsku u mjesec dana učinili Vatreni, nego sva diplomatska, lobistička i politička akcija dva desetljeća prije. A nije da se nije moglo. Država raspolaže ogromnim resursima. Koje plaćamo. Ovu pobjedu u planetarno iskazanom poštovanju Hrvatske zapravo bi trebalo doživjeti ujedno i kao poraz naših predstavničkih, a kako tek diplomatskih elita, za sav njihov (ne)rad.

U tom smislu promatram i značenje akcije Oluja. Hrvatska je 1995. g., i tada na iznenađenje, nevjericu i neočekivanje svijeta, Olujom teritorijalno i vojno oslobođena. No, tko može reći da smo stvarno, nutarnje, sistemski, institucionalno oslobođeni? Kako nazvati stvarnom oslobođenošću zemlju koju dnevno napušta 180 ljudi, stotine tisuća njih zadnjih godina?

Nije slobodna zemlja čija većinska vlast (o)visi o manjinskom koncu, koju održavaju ruke predstavnika manjinskog srpskog naroda koji ne smatraju da je Oluja i njih, njihovu zemlju oslobodila. Zemlja čija vlast dopušta i financira! da Novosti Srpskog narodnog vijeća na tjednoj bazi otrovno vrijeđa i ponižava državu i narod u kojoj žive i od koje žive.    

Da se duh velikosrpskih teritorijalnih pretenzija čuva živim pokazuje državna organizacija od strane srbijanske vlasti, Dana sjećanja na stradale Srbe. Na  'objedinjavanju' u Bačkoj Palanci, sve političke predstavnike Srba, i iz Hrvatske i Republike Srpske, Vučić naziva Krajišnicima. Oni Krajinu čuvaju živom (barem) u spomenu. Biti dio koalicijske vlasti u Hrvatskoj, kao Pupovac, a Vučićevo mitingovanje tolerirati, predstavlja veliki procjep.    

Domovinski rat je oslobodilački, obrana od srbijanske agresije, a u televizijskom prime time-u državne televizije (koju opet plaćaš) prisiljen si slušati laži i ironije kako je bio građanski. To je procjep. Hrvati plaćaju neprijateljima da ih napadaju.  

Da ti Oluju uvelike iznese ratni ministar obrane Gojko Šušak, a da se uz njen Dan na njegovom grobu ministar pravosuđa Bošnjaković zbog za to nepredviđenog protokola! Ne zadrži - to je procjep. Bešćutno. Hladni, odnarođeni protokol koji nama 'upravlja' i u ime kojeg je tom barem spontanom, ako već ne organiziranom pijetetu, ministar umakao.     

Dok se Hrvatska pripremala slaviti Oluju vlastima su bila puna usta o potrebi poštovanja hrvatske žrtve, zakulisno je, opet po protokolu i proceduri, hrvatski istraživač srbijanskog i JNA zločina na Ovčari, policajac Nikola Kajkić, razriješen dužnosti dovesti taj postupak do kraja. U njemu je došao do vrijednih saznanja i svjedoka. Čovjek je kažnjen, udaljen jer je ostvario rezultat, veliki pomak. U srazu s institucijama, to je grozni, nemoćni, frustrirajući procjep. Vidiš koliko su u pozadini stvarno opasni, opaki ljudi. Koliko nas okružuju osinja gnijezda.    

Stoga je najmoćnija i najvažnija rečenica, poruka s ovogodišnje proslave Oluje, ona našeg pobjedničkog generala, operativnog vojnog mozga Ante Gotovine: „Država je jaka koliko su jake njene institucije“. Kako je bitna, sržna, nosiva ta istina, konstatacija? Nasušno nam je potrebno to što je general Gotovina odabrao poručiti, u moru mogućega što je mogao reći. Ta rečenica je u sridu pogođena alka!

Snaga, moć države je u snazi njenih institucija! Koje oslobađaju za istinu, a ne od nje udaljuju, kako pokazuje slučaj Kajkić. General Gotovina kaže da baš po tome, po izgradnji sustava i snazi zajedništva, povijest pamti i kralja Petra Krešimira IV. po kome dodijeljeno mu odličje i nosi ime.

To bi također trebao biti rezultat akcije Oluja. Sloboda od vanjskog, ali i od unutarnjeg 'okupatora', neprijatelja. Tko su ljudi u 'našim', hrvatskim institucijama, zbog čijeg je nečinjenja Hrvatska stvarno prepoznata 26 godina nakon svog diplomatskog priznanja?!    

Proslavljeni dani ponosa i slave Vatrenih i Oluje pokazuju kako bismo inače mogli zdravo živjeti, a kako bolesno jest. Što i koliko možemo u svojoj izvanrednosti, a kakva je naša redovitost. Jer, kalup, ležište naše zemlje je - procjep. Kao da jedna Hrvatska živi u tijelima i kućama, a druga na državnim razinama, u medijima. Jedna je na slavljeničkim dočecima, druga kod Vlade i sabornika. To je procjep.

U neformalnim, običnim susretima s ljudima kada sve ovisi o bazi, a ne o vrhuški, o ponašanju tzv. malog čovjeka, hrvatski čovjek je hvaljen, divan, dobrohotan i poželjan suradnik, prijatelj i domaćin.

Uostalom, zar bi jednu opasnu anticivilizacijsku, fašističku Hrvatsku pohodili desetci milijuna turista i u njoj poželjelo miran san svog godišnjeg odmora platiti stotine milijuna posjetitelja? Vidjeti milijune opuštenih, zadovoljnih i zadivljenih rasa na svojim ulicama, ugostiti ih u svojim domovima, a onda čitati medije, službena očitovanja, dociranja, promatrati političke odnose, po kojima se čini da tzv. mali ljudi i njihovi službeni predstavnici ne žive u istoj državi. I nisu dijelom istoga naroda. To je procjep. To su paralelni svjetovi!

U stvarnosti te posjećuje izraleski predsjednik, pohvaljuje te i zahvaljuje na pomoći, na Dan pobjede svojim vojnim avionima leti tvojim nebom, a inače si stalno obasut etiketama ustaška, fašistička, zločinačka zemlja. Ne od jučer, nego od 1945. Sada u medijima, nekad u kazamatima i jamama. Nekad su te bacali pod zemlju, sada razapinju nad zemljom. Slušati tolike terore lažima je procjep.

Na svjetskim vojnim učilištima uči se doktrina oslobodilačke akcije Oluja, kao one koja mimo svih očekivanja i predviđanja stručnjaka i političara preokreće tijek povijesti, a u isto vrijeme u haškim sudovima godinama se sudi njenim operativcima i zapovjednicima. To je procjep.

General Krešimir Ćosić prenio je misao američkog generala Wesleya Clarka, nekadašnjeg zapovjednika NATO-a, najviših funkcija u američkoj vojsci, kako je u svakom ratnom sukobu jako važan dobro pripremljeni pješak. “Sve dok pješaci ne probiju prvu crtu na nekom dijelu bojišta, nema puta prema pobjedi”, kaže Clark, hvaleći hrvatskog pješaka, da je imao odlučujuću ulogu u svim operacijama HV-a u oslobađanju okupirane zemlje.

Istovremeno, u poraću 'domaći' sudovi u tvojoj zemlji te vrsne pješake i zapovjednike sude i zatvaraju. Same sebe ubilo je tri tisuće takvih pobjedničkih, prodornih pješaka koje hvale Amerikanci. Nije ih ubio četnički top, nego nečujno ponižavanje 'naših' ubojitih činovnika. I lopova u društvu. Oni ga nisu priznali i osloboditelja u ratu, zarobili su u miru. To je procjep.

Plemenite titraje bića izazvalo je uz spomen Oluje čuti gromki glas našeg prvog vrhovnog vojnog zapovjednika i državotvorca dr. Franje Tuđmana. Pred nesklonim moćnicima samouvjereno je i svoj odani narod 1990.-ih godina, 1995. g., prodorno, oštrim pogledom, emotivnim naglaskom hrabrio: 'Svijet mi kaže, a ja sam im rekao…! Svijet me upozorava, a ja sam odlučio….! Svijet mi prijeti, a ja ne uzmičem…! Svijet strahuje, a ja sam siguran…!' Koji oslobađajući kontrasti našeg smionog mudraca, u odnosu na utabane staze odnosa koji se nisu smjeli dirati. A on je za jedinoga i najvećega saveznika odabrao svoj – hrvatski narod! I ishodio pobjedu!

Žeđamo tako (o)življene stavove posttuđmanovskog 'vodstva'! Eutanazirani smo da takvo državništvo više postoji, a kamoli da ga je moguće provoditi. Kamoli da ga naš, kao i svaki drugi narod, u skladu sa zahtjevima ovozemaljske pravde i istine, zaslužuje.

Oluja podsjeća koliko su bili snažni, uvjerljivi, proročki, pobjednički postupci predsjednika Tuđmana i suradnika na koje je takav duh i energiju prenosio. Tada valjda nismo ni slutili da će takvo postupanje, zastupanje legitimnih interesa države čije ti je upravljanje povjereno, kasnije postati naš trajni i dubinski deficit.

Dr. Tuđman je neustrašivo plivao protiv struje, djelima preokretao omjer snaga i (raz)uvjerio kako je opravdano oslobođenje jednog potlačenog naroda. Priznanje tome dao je i američki ministar obrane James Mattis, rekavši da je Oluja bila briljantan balans između političke mudrosti, vojne snage i vojne moći u trenutku složenih međunarodnih odnosa. Nitko nije vjerovao i proniknuo u pobjedničku snagu i moć ljudskog faktora, hrvatskog vojnika, doli predsjednik Tuđman.

Duboka čovjekova čežnja je iskusiti Uskrs, biti stanovnikom proslavljene božanske stvarnosti u kojoj svoje ljudsko stradanje, trpljenje i trapljenje osjetiš 'isplativim'. Naplaćenim. Da Vridilo je. Svakog truda i žrtve. To se doživi u raju, našem konačnom odredištu.

U nepuna tri desetljeća naše države, osjećaj oslobođenosti koja budi ponos i (pro)slavu u vrtlogu zemaljskih nedaća priuštila su nam dva velika narodna vrhunca. Vatreni i Olujni kao plimni valovi na pozornicu svijeta izbacili su najbolja, najčasnija ponašanja u temelju kojih su požrtvovnost, vjernost idealima, spremnost za njih ginuti. Ta dva događaja tako su velika i upečatljiva, da nas njihov duh nosi da uspijevamo živjeti i u spomenutim procjepima. Ta dva događaja su povijesna, faktična, stvarna! A procjepi su virtualni, krivotvoreni i umjetni.

 

Da biste komentirali, prijavite se.