Jesu li svećenici česta meta kleveta i đavolskih osveta?

Na bolnu žalost bilo je crkvenih osoba koje su ostavile trag teških sablazni, zbog čega se kajemo pred Bogom i ljudima, nastojeći koliko je moguće nadoknaditi štetu i spriječiti buduća zla. Ipak, kroz daljnju i bližu povijest, toliki svećenici su neutemeljeno etiketirani kao krivi, a da su u stvarnosti bili žrtve kleveta, koje su neke od njih koštale ne samo dobroga glasa, nego i zatvora, zdravlja i života, neizmjerne boli nanesene njihovim obiteljima, te onima koji su do njih držali.

Primjerice, u životu sam i sam nekoliko puta doživio nesporazume koji se jako napušu, kojekakvo shvaćanje i opisivanje mojih nakana, riječi i postupaka, čak šala i kukanja, izvlačenja stvari iz konteksta itd. Sjećam se kako sam u jednoj nemiloj situaciji pružao ruku kao utopljenik koji uporno vapi, a primio ignoriranje, blokiranje, distanciranje i sl. Sve je počelo kada su i mene (zato jer sam svećenik...) na društvenim mrežama jednog velikog medija neki baš teško i posve neutemeljeno oklevetali u komentarima, koji su se poslije uklonili. Te klevete su vjerojatno proizašle iz primitivnog držanja da smo skoro svi mi svećenici takvi. Poslije me jedan iskusan kolega upozorio da mi se u pozadini zlo iznutra i izvana osvećivalo, jer sam upravo u to vrijeme imao vrlo zahtjevne dušobrižničke situacije s tolikima u izrazitijim duhovnim potrebama.

Doživio sam pa i sa suzom u oku kako je to kada si etiketiran kao promašen i nevrijedan čovjek, muškarac i duhovni otac. Znao sam u dubini da je u Bogu moj identitet, ali nije mi bilo svejedno. U toj stisci i sa svojim južnjačkim temperamentom, odlučio sam brže-bolje iznijeti istinu i nedvosmislenu činjenicu da nikada nisam bio homoseksualac, pedofil itd. Čak sam slao upite i prijedloge jednoj davnoj simpatiji iz vremena kad sam kao laik bio na raskrižju života te razmišljao između braka i posvećenog života, moleći je da objavimo zajedničko poticajno svjedočanstvo za mlade o providonosnom otkrivanju i ostvarivanju poziva. Pretpostavio sam da će i to doprinijeti uvidu da sam bio voljen i vrednovan kao normalan čovjek i muškarac, da nikada nisam imao nastrane sklonosti, te da mi je kao dušobrižniku očinski stalo do duša. Bilo je to poput vapaja za istinom iz prošlosti i oplemenjujućim odnosima s braćom i sestrama u budućnosti.

Uz to sam imao i stručne službene potvrde da nikada nisam bio psihički bolestan niti optužen za neki krimen. O, što li sam sve pokušavao da skinem te teške, neutemeljene i sramotne ljage i kojekakve laži sa sebe te pružim razumni osvrt na nerazumne optužbe. Uz to sve, neizmjerno mi je žao što sam i neke upilao u toj svojoj muci. No, ponekada kroz padanja i dizanja dolazimo do sazrijevanja te ono što nas ne ubije, to nas ojača! Dakle, uvidio sam kolike li nemale terete i nesagledive štete nanose klevete. Zašto zapravo sve to čovjeka tišti i potakne na reagiranje? Svi smo od Njegove milosti nezasluženo zamilovani kao potpuno voljeni i neizmjerno vrijedni! To pruža dubinski mir. No, teške klevete ne blate samo naše osobno dostojanstvo i dobar glas na kojeg načelno svi imamo pravo, nego duboko rastuže naše obitelji, prijatelje, te nerijetko priječe naše vjerodostojno dušobrižničko služenje, a ruše oplemenjujuće zajedništvo u Crkvi. To svako normalno ljudsko biće zaboli, jer nutarnja sloboda od ljudskih obzira ili nenavezanost ne znači hladnoću ili bešćutnost.

Sam Bog nas je u duhu milosrđa i pomirenja pozvao graditi mostove naravne (moralne i normalne) povezanosti s braćom i sestrama, a nipošto zidove osude. Ta kako je našem nebeskom Ocu kada vidi da mu djeca ne razgovaraju… Svi mi, obični, grešni i nesavršeni ljudi, potrebni smo iskrenog kajanja i praštanja od srca! Stoga, molim zajedno: O, milosrdni i svemogući Bože, daruj svima nama spasenje od nutarnjih i vanjskih zala i zabluda te istinski i sretni mir i dobro sve do neba!