Deset godina SKAC-a Osijek: Priča koju nismo mogli isplanirati

Prije deset godina jedna mala skupina mladih ljudi okupljala se u osječkoj Rezidenciji Družbe Isusove. Nisu imali velike planove, razrađene projekte ni puno iskustva. Imali su jedni druge, puno ideja, nešto mladenačke ludosti i isusovca koji je vjerovao da od svega toga može nastati nešto dobro. Bio je to pater Hrvoje Mravak, koji je zajedno s tom skupinom prijatelja počeo stvarati ono što danas poznajemo kao SKAC Osijek.
Na blagdan svetoga Ivana Pavla II. 2016. godine održana je prva Misa mladih. Rezidencija se ispunila mladima, a s vremenom su se počela rađati nova prijateljstva, inicijative i želja da se učini nešto više.

Jedno od iskustava koje je posebno ohrabrilo mlade bio je volonterski projekt 72 sata bez kompromisa. Organizirajući akcije, tražeći ljude kojima je potrebna pomoć i okupljajući volontere, polako su shvaćali da ne moraju čekati da netko drugi nešto pokrene. Mogu i sami. Tako je iz jednog zajedništva koje se okupljalo na molitvu počela rasti udruga koja će tijekom sljedećih deset godina okupljati tisuće mladih. A da je netko tada tim mladima ispričao što će sve raditi sljedećih deset godina, vjerojatno mu ne bi vjerovali.

U SKAC-u često kažemo da su naši projekti mala i velika čuda. Ne zato što mislimo da radimo nešto posebno veliko, nego zato što smo toliko puta doživjeli da se stvari poslože upravo onda kada se činilo da je nešto nemoguće. Svjesni smo koliko toga ne bi bilo bez ljudi koji su nam pomogli, a još više koliko toga ne bi bilo bez Boga.Jedno od takvih iskustava bila je Banovina. Nakon razornog potresa naši su mladi gotovo odmah krenuli pomagati. I nisu otišli samo jednom. Punih godinu dana, gotovo svakoga vikenda, odlazili su ljudima kojima je pomoć bila potrebna. Čistili su, popravljali, nosili materijal, pomagali oko kuća i ostajali razgovarati s ljudima. Bilo je tu i pomalo ludih trenutaka. Neki od nas roditeljima nisu smjeli ni reći kamo idu, znajući koliko bi se brinuli. Ali teško je bilo ostati kod kuće kada si znao da nekome možeš pomoći.

Posebno mjesto u našim sjećanjima ima i inicijativa „Umjesto njih”. U samo mjesec dana okupili smo 2656 mladih koji su odlučili hodati Vukovarom u spomen na poginule i nestale hrvatske branitelje. Svaki je mladi čovjek na svojoj majici nosio ime jedne osobe.

Iskreno, nismo ni sami bili svjesni što organiziramo. A onda smo došli u Vukovar. Dok smo hodali ulicama grada, uz kolonu su stajali ljudi koji su pogledom tražili imena svojih najmilijih na našim majicama. U tim je trenucima sve ono što smo tjednima pripremali odjednom postalo stvarno. Imena više nisu bila samo slova otisnuta na tkanini. Iza svakoga je stajao nečiji život, nečija obitelj, nečija bol. Kasnije su mnogi željeli zadržati te majice. Nama su prije toga bile dio organizacije, a nekome su predstavljale uspomenu na osobu koju je izgubio. Takvi nas trenuci mijenjaju. I dugo ostaju s nama.

A neka su čuda bila potpuno drukčija. Primjerice, naš Advent u SKAC-u. Jedne smo godine poželjeli napraviti adventsko druženje koje će nas malo vratiti onome zbog čega uopće slavimo Božić. Zamislili smo dvorište puno slame, ognjišta, kuhano vino, fritule i žive jaslice. Jedini je problem bio što smo se toga sjetili otprilike dva tjedna prije događaja.

I onda se dogodilo ono što se u SKAC-u često događa. Jedan dečko otišao je u svoje selo raspitivati se za slamu i ognjišta. Druga ekipa krenula je tražiti kostime. Netko je organizirao fritule, netko okupio ljude za žive jaslice. A nama je sinula još jedna ideja. Trebali bismo imati pravog magarca. Nije baš puno ljudi vjerovalo da ćemo u dva tjedna pronaći magarca usred Osijeka. Ali jedna je volonterka znala čovjeka koji ga ima. I tako smo imali i magarca. Dva tjedna kasnije dvorištem su trčala djeca, ljudi su čekali fritule, gorjela su ognjišta, Marija i Josip hodali su među nama, a na slami su sjedili mladi, roditelji i prijatelji. Sve je izgledalo kao da se pripremalo mjesecima. A zapravo je nastalo iz jedne ideje i puno ljudi koji su odlučili dati ono što imaju.

Iz takvog načina razmišljanja nastao je i naš Volonterski centar Veze dobrote. Željeli smo da volontiranje ne završi nakon 72 sata, nego da bude dio naše svakodnevice. Da mladi redovito odlaze starijima, obiteljima u potrebi, djeci i ljudima koji nemaju nekoga svoga. Da primijete čovjeka pokraj sebe i nauče mu prići. Danas kroz različite volonterske programe naši mladi uređuju domove, cijepaju drva, druže se s djecom iz SOS Dječjeg sela Ladimirevci, odlaze u slavonska sela i pomažu obiteljima kojima je pomoć potrebna.

A ponekad se netko dosjeti nečega sasvim novog. Tako je nastao Poklon dobrote. Naši su volonteri osmislili projekt i sami izradili mrežnu aplikaciju preko koje su ljudi iz cijele Hrvatske mogli odabrati osobu kojoj žele darovati božićni poklon. Te smo godine prikupili i dostavili čak 978 poklona.

Teško je opisati kako su tada izgledali naši prostori. Posvuda kutije, vrećice, pokloni s imenima, volonteri koji dolaze, sortiraju, zapisuju i razvoze. Doslovno se nisi imao gdje okrenuti. Ali iza svakog od tih 978 poklona stajala je jedna osoba koja možda te godine ne bi dobila ništa. I netko potpuno nepoznat tko je odlučio razveseliti je. A ponekad se iz jedne sasvim jednostavne ideje dogodi nešto što nitko nije očekivao. Tako je nastao i „Bdijte sa mnom”, projekt kojim smo željeli pomoći najprije sebi, a onda i drugima, da Veliki tjedan ne prođe samo u pripremama za Uskrs. Razmišljali smo o tome koliko često na Veliki petak znamo što ćemo jesti, što još trebamo kupiti i što nas sve čeka za blagdane, a zapravo malo razmišljamo o tome što je Isus upravo u tim satima prolazio.

I tako smo odlučili otvoriti WhatsApp kanal na kojem ćemo tijekom Velikog tjedna, iz sata u sat, pratiti događaje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Da poruka stigne baš onda kada se prisjećamo određenog događaja. Dok smo na poslu, kod kuće ili negdje u svakodnevnoj žurbi. Da barem na trenutak zastanemo i budemo uz Njega. Nismo znali koliko će se ljudi priključiti. A danas taj kanal okuplja više od 7000 ljudi. I baš nas raduje pomisao koliko je ljudi, svatko na svojem mjestu, tih dana na trenutak zastalo, otvorilo poruku i usmjerilo misli prema Isusu.

Iako se o SKAC-u često čuje upravo zbog velikih volonterskih akcija, ono najvažnije često se događa daleko od javnosti. Na razgovorima, duhovnim vježbama, susretima i u našoj maloj kapelici. Kroz godine je velik broj mladih prošao našu 3D formaciju, program kroz koji želimo pomoći mladima da prije svega rastu kao ljudi. Da upoznaju sebe, nauče razumjeti svoje osjećaje, odnose, slabosti i darove. Da se usude postavljati pitanja i tražiti odgovore. Kroz drugu godinu mnogi su prošli ignacijanske duhovne vježbe, upoznali drukčiji način molitve i počeli graditi osobniji odnos s Bogom.

Ne znamo koliko se važnih odluka dogodilo baš tijekom tih susreta. Koliko je netko puta pronašao mir, promijenio nešto u svom životu ili se odvažio napraviti korak kojega se dugo bojao. A nešto slično događa se svakoga ljeta i na našem Pašmanu. U malom mjestu Kraj, na otoku Pašmanu, stotine su mladih kroz godine provele dane ispunjene molitvom, razgovorima, kupanjem, smijehom i novim prijateljstvima. Taj mali kutak otoka za mnoge je postao posebno mjesto. Mjesto na kojem su se odmorili, upoznali sebe, susreli Boga i vratili kući barem malo drukčiji.

A možda je najljepše od svega što SKAC često ostane dio života i kada mladenačke i studentske godine prođu. Ovdje su nastala prijateljstva koja traju godinama, ali i mnoge ljubavi. Gotovo da nema godine u kojoj ne slavimo barem četiri vjenčanja naših SKAC-ovaca. A danas neki od tih mladih ljudi imaju svoju djecu. I kada ih vidimo kako ponovno dolaze u SKAC, ovaj put s dječjim kolicima ili mališanima za ruku, teško je ne nasmijati se i pomisliti koliko se toga dogodilo u deset godina.

Ipak, kada bismo morali izdvojiti jedno mjesto koje najbolje opisuje SKAC, ne bi to bila nijedna velika akcija, kamp ili projekt. Bila bi to naša kapelica. Misa mladih od prvoga je dana središte SKAC-a. Oko nje smo se počeli okupljati i oko nje se i danas okupljamo.

U toj kapelici zajedno sjede mladi koji su već godinama u SKAC-u i oni koji su možda tek prvi put skupili hrabrosti doći. Neki poznaju gotovo sve, a neki nikoga. Netko dolazi zahvalan i sretan, netko umoran nakon dugog dana, a netko s pitanjima na koja još nema odgovor. I svatko od njih tu ima svoje mjesto. Voljeli bismo da SKAC uvijek bude upravo takav. Mjesto na koje ne moraš doći s posloženim životom. Na kojem ne moraš glumiti da je sve dobro. Gdje možeš donijeti ono što trenutačno nosiš i jednostavno biti pred Bogom.

Deset godina kasnije u SKAC-u je i dalje poprilično živo. Danas provodimo 13 različitih projekata, a svakoga je mjeseca aktivno oko 130 volontera. Netko dolazi nakon fakulteta održati radionicu. Netko nakon posla odlazi pomoći starijem čovjeku. Netko izrađuje prijave, snima video, organizira kamp, priprema Misu mladih ili osmišljava kako pomoći obitelji za koju je čuo prije nekoliko dana. I stalno netko dolazi s novom idejom. Neke su realne, neke na prvu zvuče gotovo nemoguće. Često ni sami ne znamo kako ćemo ih ostvariti. Ali onda se okupi nekoliko ljudi, netko ponudi svoj talent, netko poznaje baš osobu koja nam treba, netko ustupi automobil, alat ili slobodnu subotu. I stvari se pokrenu.

Upravo su ti mladi najveće bogatstvo SKAC-a. Oni koji, uz fakultete, poslove, obitelji i sve svoje svakodnevne obveze, odlučuju dio vremena dati drugima. Koji ne čekaju da sve bude idealno, nego se usude pokušati. A jednako smo zahvalni i svima koji možda nisu toliko vidljivi. Našim duhovnicima, dobročiniteljima, roditeljima, prijateljima, ljudima koji godinama mole za nas, onima koji su nekada nosili SKAC, ali ih je život odveo na druga mjesta. Svaki je od njih ugradio nešto svoje u ovo što danas imamo.

Bilo je tijekom ovih deset godina i umora, pogrešaka, neuspjelih ideja i trenutaka u kojima nismo znali kako dalje. Nisu se baš svi planovi ostvarili. I nismo uvijek sve napravili kako treba. Ali toliko smo puta u svemu tome osjetili da nas Bog vodi. Kada pogledamo unatrag, vidimo puno više od projekata i događaja. Vidimo lica. Ljude koje smo upoznali. One kojima smo pomogli i one koji su pomogli nama. Prijatelje koji su nam postali obitelj. Mlade koji su u SKAC došli nesigurni i povučeni, a danas hrabro vode druge. I toliko malih trenutaka za koje, osim nas koji smo ih doživjeli, možda nitko nikada neće ni znati.

Deset godina kasnije, u istoj toj Rezidenciji i dalje se okupljaju mladi. Neki novi ljudi, neke nove ideje, ali ona ista želja da budemo blizu Bogu i čovjeku. Ne znamo što nas čeka u sljedećih deset godina. Ali kada vidimo koliko je toga Bog učinio kroz jednu malu skupinu prijatelja koja se prije deset godina usudila krenuti, nekako se veselimo svemu što tek dolazi.

I od svega smo Mu najviše zahvalni na ljudima.