Kako je iz vizije pakla jedne redovnice započela obnova Karmela

Teresa de Ahumada u Samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili ulazi iz želje da spasi svoju dušu. Spoznavajući svoju prevrtljivu narav, Terezija, u strahu od utjecaja svijeta, odlučuje život provesti u samostanu. 

– Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kada sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost – pisala je o boli koju je osjetila kada je napustila obitelj, piše na stranici Karmel.hr.

Ulaskom u samostan, Terezija je ozbiljno i odlučno nastojala živjeti u savršenstvu. Prvu godinu redovništva toliko je nastojala oko toga da je „izgorjela“ psihički i tjelesno. Došla je do stanja potpune anemije te je bila posve ukočena. Svi su se već pomirili s njezinom smrću, ali na koncu je ipak došla sebi. Takav obrat kasnije je pripisivala zagovoru sv. Josipa. 

Ovo iskustvo nije Tereziju učinilo sveticom. Čak 18 godina živjela je u prosječnosti pod okvirima samostana od Utjelovljenja u Avili. U velikom samostanu živjelo je između 120 i 180 sestara karmelićanki, ali okruženje je bilo takvo da se nije mnogo nastojalo oko svetosti. Ako je netko, samoinicijativno, krenuo tim putem – brzo bi ga se ismijalo i šikaniralo. 

Sama Terezija ističe kako je kroz te godine podrobno upoznala sve manjkavosti samostanskog života, što ju je duboko mučilo. Jednom prilikom, dok je imala 40 godina, u viziji je vidjela svoje mjesto u paklu, koje ju čeka ako ne krene drugačijom stazom - stazom svetosti. Takvo iskustvo potaknulo ju je na reformu Karmela. 

Terezijin život od tada se korjenito promijenio. Uvidjela je kako je Bog ne želi gledati u razgovoru s ljudima, nego s anđelima. Nastojala je sve dublje živjeti istinu Evanđelja. 

Posljednja dva desetljeća svog života, Terezija je posvetila obnovi Karmela. U tom razdoblju napisala je i nekoliko knjiga: „Put savršenosti“, „Stanovi ili grad duša“, „Utemeljenja“, „Knjiga Gospodinovih smilovanja“ te druge odgojne spise te svjedočanstva. 

Molitvu je proživljavala mistično; a zapisi svjedoče kako je u molitvi nosila teškoće te izazove Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, zbivanja u Španjolskoj, misijski rad u Americi. Svjedočila je primjerice kako je Indijanci "stoje mnogo" jer je - u molitvi za njihovo spasenje - "mnogo uzdisala". 

- O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti – govorila je sluteći izazove koji očekuju Crkvu i kršćane. 

Kao najjače oružje u borbi s različitim izazovima,Terezija izdvaja molitvu. Stoga je upravo osnivala samostane u kojima će njezine sestre ustrajnom i posvećenom molitvom raditi na izgradnji Božjeg kraljevstva. 

Svojim posvećenim životom, Terezija je postala naučiteljica Crkve te jedna od najvećih reformatorki 16. stoljeća. Njena obnova živi još i danas u samostanima bosonogih karmelićanki diljem svijeta.