Osvrnuo se na poruku iz prvog čitanja u kojem Izaija piše: 'Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti' (Iz 66, 13).

- Kao što majka na sebe preuzima teret i umor svoje djece, tako i Bog uzima na sebe naše grijehe i nevolje. Poznaje nas, beskrajno nas voli, ne zaboravlja molitve i briše suze. Kad nas gleda, uvijek se gane i srce mu se raznježi, s ljubavlju iz dubine njegova bića, jer bez obzira na zla za koja smo sposobni, mi uvijek ostajemo njegova djece – opisao je Božju nježnost Papa.

A utjeha koja nam je potrebna, dodao je, upravo je prisutnost Božja u našim srcima.

- Božja prisutnost u nama je izvor istinske utjehe koja prebiva u nama, oslobađa nas od zla, donosi nam mir i uvećava radost. Iz tog razloga, ako želimo doživjeti njegovu utjehu, moramo Gospodina pustiti u svoj život – rekao je.

Odmah je objasnio kako su vrata kroz koja Gospodin voli ući 'Evanđelje koje čitamo svaki dan i nosimo ga sa sobom, naša tiha molitva u klanjanju, ispovijed, Euharistija'.

- To su vrata kroz koja Gospodin ulazi i daje novi okus stvarnosti. Kad su vrata našeg srca zatvorena, njegovo svjetlo ne može ući, te sve ostaje u mraku. Tada se priklanjamo pesimizmu, stvarima koje nisu u redu, stvarnostima koje se nikad ne mijenjaju. Na kraju završimo zadubljeni u vlastitu tugu, u dubinama tjeskobe, izolirani – predočio je.

Izdvojio je zatim još jednu rečenicu proroka Izaije: 'U Jeruzalemu ćete se utješiti' (66, 13). Objasnio je kako Jeruzalem predstavlja Božji grad, zajednicu.

- Kad smo ujedinjeni, u zajedništvu, tada Božja utjeha djeluje u nama. U Crkvi smo pronašli utjehu, to je kuća utjehe: ovdje nas Bog želi utješiti. Možemo se upitati: ja, koja ili koji sam u Crkvi, donosim li Božju utjehu? Znam li kako drugima iskazati dobrodošlicu, kao gostima i utješiti umorne i razočarane? Čak i kad trpi nevolju i odbacivanje, kršćanin je uvijek pozvan donijeti nadu u srca onih koji su odustali; poticati utučene; donijeti Isusovo svjetlo, toplinu njegove prisutnosti i njegova oproštenja koje nas obnavlja – pozvao je Papa.

Nadodao je kako Božja utjeha ne odnosi naše probleme, ali nam daje snagu ljubavi, da mirno podnosimo bol.

- Primati i donositi Božju utjehu: ovo poslanje Crkve je žurno. Draga braćo i sestre, odazovimo se: nemojmo se zakopati u ono što se krivo događa oko nas ili da se žalostimo zbog nedostatka sklada među nama. Nije dobro za nas naviknuti se na zatvorenost malih crkvenih "mikro-okruženje"; za nas je dobra razmjena širokih obzorja, obzorja otvorenih nadi; imati hrabrosti ponizno otvoriti svoja vrata i izići iz sebe – rekao je rimski biskup.

Kao temeljni uvjet za primanje Božje utjehe Papa je rekao da moramo biti poput djece (Mt 18, 3-4), da se 'kao dijete umirimo na grudima majke' (Ps 130, 2).

- Za prihvaćanje Božje ljubavi, potrebna nam je malenost srca: jedino maleni mogu stati u naručje majke. Boga se ne spoznaje po velikim idejama i opsežnom studiju, nego prije kroz malenost ponizna srca punog  povjerenja. Biti velik pred Svevišnjim ne zahtijeva nakupljanje časti i prestiža ili zemaljskih dobara i uspjeha, nego potpuno samoispražnjenje. Dijete nema što dati nego sve prima. Dijete je ranjivo, i ovisi o svom ocu i majci. Onaj koji postaje poput malog djeteta je siromašan u sebi, ali bogat u Bogu – opisao je Papa.

Primijetio je i kako evanđelje pokazuju velika čuda koja se postižu s malim stvarima: s nekoliko kruhova i dvije ribe (Mt 14, 15-20), sa sitnim zrnom gorušice (usp. Mk 4, 30-32), sa zrnom pšenice koje umire u zemlji (Iv 12,24), s darom samo jedne čaše vode (Mt 10,42), s dvije kovanice siromašne udovice (Lk 21, 1-4), s poniznošću Marije, službenice Gospodnje (Lk 1, 46-55).

- To je iznenađujuća veličina Boga, Boga koji je pun iznenađenja i koji voli iznenađenja, uvijek živom držimo želju za tim, kao i povjerenje u Božja iznenađenja! To će nam pomoći da se sjetimo da smo stalno i prije svega Njegova djeca: ne gospodari svog života, nego Očeva djeca; ne autonomni i samodostatni odrasli, nego djeca koju uvijek treba podizati i zagrliti, koji su potrebni ljubavi i oprosta – potaknuo je Papa.

Nabroji je zatim nekoliko ''blaženstva malenosti''.

- Blago kršćanskim zajednicama koje žive tu istinsku evanđeosku jednostavnost! Siromašni u sredstvima, bogati su u Bogu. Blago pastirima koji se ne povode za logikom svjetovnog uspjeha, nego slijede zakon ljubavi: prihvaćanje, slušanje, služenje. Blago Crkvi koja se ne predaje kriterijima funkcionalizma i organizacijske učinkovitosti, niti brine o svom 'imidžu'. Malo i drago stado Gruzije, koje si tako predano djelima ljubavi i obrazovanja, primi ohrabrenje Dobroga Pastira, ti koje si mu povjereno, a koji vas na ramenima nosi i tješi vas – rekao je.

Na kraju je naveo još nekoliko riječi sv. Terezije od Djeteta Isusa koje se danas spominjemo, a koja nas uči da se 'savršeno milosrđe sastoji u podnošenju mana drugih, i ne iznenađivanju zbog njihovih slabosti; nego biti poučenima od najmanjih kreposti koje vidimo da prakticiraju'.

- Zajedno se svi danas pomolimo za milost jednostavna srca, srca koje vjeruje i živi u blagoj snazi ljubavi; zamolimo da možemo živjeti u mirnom i potpunom povjerenju u Božje milosrđe – zaključio je Papa.