Mi smo tražili da se odgodi deložacija i predaja kuće dok se ne završe postupci koji su bili u tijeku, parnica za bračnu stečevinu Marije Cvjetković i parnica u kojoj se utvrđuje ništavost ugovora između banke i Tomislava Cvjetkovića. Ništavost ugovora sastoji se u tome što taj ugovor zapravo uopće nije bio ugovor o kreditu, nego je na neki način bio ugovor o refinanciranju. Tada nije izvršena isplata kredita pa da on ne bi primljeni iznos vratio. Jednim financijskim vještačenjem utvrđeno je da Cvjetković uopće nije bio u dugu prema  banci i to je temelj zahtjeva obitelji Cvjetković, da se prvo to pitanje do kraja razjasni kako bi se utvrdilo postoji li njihova obveza plaćati određeni dug banci ili ne postoji. Međutim, sud nije bio spreman to čekati, nego je prvo proveo deložaciju, a parnice u kojim će se to utvrditi  vodit će se još godinama. To je apsurd ovog spora, a svakako i kompletnoga pravnog sustava.

Zašto su kuća i zemljište prodani ako polovica kuće i zemljišta pripada supruzi?

To je bio potpuno nezakoniti postupak suca Vladimira Dimanovskog koji je provodio dražbu. Zbog tog nezakonitog postupka Marija Cvjetković podnijela je i kaznenu prijavu, no po toj kaznenoj prijavi do danas nije zakonito i uredno postupljeno, već se spis kod općinskog državnog odvjetništva kontinuirano pohranjuje u arhiv bez donošenja državno-odvjetničke odluke. Kaznena prijava podnesena je još 2012. godine, te povodom te kaznene prijave do danas nije realno ništa učinjeno. Sudac je sasvim sigurno učinio nezakonitu radnju jer je ta prodaja bila nedopustiva budući da je pred sobom u spisu imao pravomoćne presude radi kojih  to nije smio prodati.

Dostavljene su primjedbe i Županijskom državnom odvjetništvu i DORH-u, međutim svi se opravdavaju da je Općinsko državno odvjetništvo učinilo što je smatralo potrebnim. Općinsko državno odvjetništvo apsolutno ništa nije učinilo, nije poduzelo niti jednu istražnu radnju i provjerilo radi li se o namjerno nezakonito provedenoj prodaji.

Svaka nezakonito provedena prodaja zahtijeva reakcije. Što se dogodilo u ovom slučaju?

Svi građani Republike Hrvatske mogu zaključiti provode li se u ovoj državi postupci prema redoslijedu i prema pravnoj težini ili se kazneni i svi drugi postupci provode prema potrebama – bilo pojedinaca ili političkog trenutka. Što se tiče postupanja Ustavnog suda i suda u Novom Zagrebu, kada je riječ o provedenoj deložaciji, rekla bih, da je to očito bila politička potreba da država i sud pokažu javnosti i građanima da putem sile mogu provoditi svoje odluke, bez obzira što su one nezakonite.

Ne znam je li ikada, otkad je ustrojen Ustavni sud RH, donesena odluka o odbacivanju tužbe unutar roka od 24 sata i to na sjednici na kojoj su bili prisutni svi suci Ustavnog suda RH. Također ne znam je li ikada, u slučaju odbačaja tužbe, odluka suda dostavljena trećim osobama ili raznim institucijama. Ne razumije se zašto. Kada je tužba odbačena, obavijest o tome dostavlja se onome tko je tužbu podnio. U ovom slučaju, ne samo da je javnosti objavljeno što taj Ustavni sud misli, nego je potpuno neopravdano dostavljeno Općinskom sudu u Novom Zagrebu i to prije same deložacije. Sigurno da bi ga se učvrstilo da tu deložaciju i provede.

Zašto obitelj Cvjetković?

Pretpostavljam zbog toga što su oni, te zadnje dvije godine, postali simbol zaštite obiteljskog doma i građanskog traženja zakonitog postupanja sudova. Tražili su na neki način zaštitu nemoćnih i došli u situaciju medijskog okruženja. Upravo zbog toga što su postali svojevrsni simbol, dogodilo se ono što mislim da se nikada nije dogodilo, da su mediji bili udaljeni i da im je silom spriječeno sudjelovati i pratiti tijek provođenja deložacije. Došlo je oko 200 specijalaca, mislim da je 200 specijalaca rijetko kada bilo na jednom mjestu. Medija nije bilo blizu i to zato da se ne bi vidjelo ono što se vidjelo na Markovu trgu, kada su prosvjedovali branitelji.

Što je sa spornim dugom čije podmirenje traži Croatia banka, a Tomislav Cvjetković tvrdi da nema duga?

Ovaj postupak koji je u tijeku i u kojem je jedna financijska  vještakinja dostavila obračun iz kojeg slijedi da on nije ništa dužan, jasno govori da je taj sporni moment trebalo razjasniti pred sudom. Moj je zahtjev i bio da se prvo raščisti postoji li dug, koliki je dug, je li on stvarno onakav kako banka tvrdi ili je onakav kakav Cvjetković tvrdi. To sud mora utvrditi i donijeti svoju pravomoćnu presudu. Sud ju dosad nije donio, iako ta parnica traje već 12 ili 15 godina. Nema odluke o tome, a s druge strane provodi se deložacija koja nije nikakva žurba. Parnice će se nastaviti voditi i što će biti jednog dana, teoretski, ako parnicu dobiju Cvjetkovići?  

Onda će svi porezni obveznici ove države plaćati velike novčane iznose - naknadu štete radi toga što je sud nezakonito radio, a moram reći da je to neposredno sutkinja Karađole, čije sam izuzeće tražila, prije nekoliko mjeseci bračnom paru Cvjetković rekla: „Što se vi uzrujavate, ako dobijete parnice, dobit ćete naknadu štete. Dobit ćete velike novce.“ Je li to smisao sudskog postupanja?

Tražili ste izuzeće sutkinje Marije Karađole, spominjete nezakonite radnje, kompromitirajuću povezanost policije i sudstva...

Iz sudskog spisa vidi se da je policija dostavljala prijedloge sudu o tome kako provesti deložaciju i što učiniti. Ona je isključivo u komunikaciji s policijom vodila spis zadnjih šest mjeseci, u komunikaciji s Policijskom upravom zagrebačkom. Oni su njoj sugerirali provođenje „tajne deložacije“, oni su joj sugerirali protiv kojih osoba primijeniti sankcije jer svojim prisustvom sprječavaju deložaciju, a to su bračni par Cvjetković te ja kao njihova odvjetnica  i drugi. Očito je da bi i policija i sud htjeli da u provedbi ovakvih deložacija ne sudjeluju niti same stranke na čiji se teret to provodi, niti da imaju pravnog zastupnika. Pitam se o kojem je i kakvom pravnom sustavu riječ! Tvrdim da način i uvjeti provedbe ove deložacije predstavljaju primjer nesamostalnog rada suda, odnosno provedbu policijske deložacije. Pitam se tko je dao nalog da na lice mjesta dođe 200 specijalaca, tko ih je platio, zašto su došli? Zbog devet članova obitelji Cvjetković? Zar su oni bili naoružani? Potpuni nenaoružani ljudi na koje nasrće 200 specijalaca. U ime čega? To nije sudsko postupanje, to je postupanje policijske države.

Smatrate da je riječ o prekomjernoj uporabi sile ili?

Smatram da je ovo bilo pokazivanje sile kroz pravosudni sustav, a ne pokazivanje pravne samostalnosti i volje da se pravni problemi riješe. Da je sud imao volju riješiti pravne probleme, onda bi prije godinu dana pokrenuo određene parnice koje su u tijeku i malo brže završavao postupke i rješavao stvari, a ne silom deložirao Cvjetkoviće. I što je sad učinio? Omogućio je nekome  da dođe u kuću, stvorio je socijalni problem Cvjetkovića ovoj državi, a nije riješio pravne probleme. Apsolutno nije moguće govoriti o učinkovitom pravosuđu, nego je ovo neučinkovito pravosuđe koje je dovelo do znatno više pravnih problema, no što ih je u ovom predmetu bilo pred godinu dana.

Ovdje se konkretno radi o Croatia banci koja je, što je vrlo znakovito, u vlasništvu države i to jedina banka koja je u 100% vlasništvu države, a bila je privatna banka.

Kako sada razumjeti ovakvo postupanje, nego da država provodi silu isključivo radi svojih interesa. S jedne je strane Croatia banka u 100% vlasništvu države, s druge strane Croatia banka dolazi do novaca nezakonitim putem, dok s treće strane provodi nasilnu deložaciju, a svojim postupanjem s četvrte strane onemogućava se da se pitanje obračuna riješi.

Što se može učiniti u takvim slučajevima?

Ne smije se posustati u borbi i u tom smislu mi nastavljamo parnice.  Ako se vidi očito nezakonje, očito nasilje prema građanima, ipak svi pojedinci, bili oni suci, državni odvjetnici, suci Općinskog, Županijskog, Vrhovnog ili Ustavnog suda dužni su reagirati jer moraju vidjeti i vide kakvo je opće društveno stanje i kakvo je stanje (ne)povjerenja građana u pravosuđe i pravni sustav.
Nije nepoznato i nejasno da je u pravosuđu napravljen priličan kaos i to raznim promjenama zakona. Ako je tako Ovršni zakon prema kojim se sad postupalo i tijekom zadnjih deset godina, izmijenjen deset ili petnaest puta, onda je pitanje koja je tu pravna sigurnost i pouzdanje u pravosudni sustav.

Ako se po pojedinačnim potrebama svaki čas mijenja Ovršni zakon ili se možda shvati da je ranijim zakonom učinjena pogreška, ispravlja li se onda i nepravda koja je provedena po tom ranijem zakonu. Tu je problematika što država, kada mijenja zakone, ne kaže da je ono ranije bilo krivo, pogrešno i mi ćemo ispraviti ono loše što je tim zakonom učinjeno. Država zakone mijenja kad njoj to odgovara, tumačeći pri tome svakako „da imaju osjećaj za potrebe zaštite interesa građana“.

Međutim, tim čestim, nedosljednim izmjenama zakona, stvara se ne samo priličan pravni kaos, nego i sustavno proizvodi potpuna neravnopravnost građana i pravna nesigurnost. Summum ius, summa inuria (Ciceronova izreka: „Najveće pravo često je najveća nepravda“).

Razgovarala: Ivana Nikolić