Jakov Sedlar, redatelj dokumentarnog filma „Moja voljena Hrvatska – Priča o Josipu Šimuniću“ snimio je taj film u osam mjeseci, koliko je proteklo od ideje do realizacije. Uz Hrvatsku, od ožujka ove godine prizori su snimani i u Australiji gdje je Šimunić rođen i u Njemačkoj gdje je igrao. Film je nastao u produkciji Jerusalem filma, pa je to dodatna vrijednost filma, s obzirom da smo u Hrvatskoj suočavani od strane nekih s negativnim imidžom Hrvatske i lošom konotacijom u prizivanju duha režima iz Drugog svjetskog rata pri spomenu naše zemlje u Izraelu. Sedlar očito ima drugačija iskustva. „U Izraelu je hrvatski imidž sjajan, vjerujte mi. U Hrvatskoj dežurni optužitelji govore sasvim suprotno, ali to nije istina. Sjajan je jer su ga takvim učinili mnogi hrvatski sportaši, jer su se pokazali sjajni kao ljudi i kao sportaši. Nadalje, puno Izraelaca zadnjih dvadesetak godina dolaze kao turisti u Hrvatsku i vide prekrasnu zemlju, s krasnim ljudima. Koji ih vole, poštuju njih i izraelsku povijest. I oni nemaju nikakav problem s nama. Problem s Hrvatima imaju samo domaće fukare koje na tome žele nešto drugo graditi. Ali to nije istina. Mi smo izraelski prijatelji, oni su naši i tako neka i ostane“, rekao je Sedlar u izjavi za Laudato nakon projekcije filma o Šimuniću u HNK Zadar. Ističe da su Izraelci vrlo ponosan narod, vrlo dobro znaju što znači borba za slobodu, što znače optužbe, krive i prave.

„Izraelci iz Jerusalem filma su moji prijatelji. Na njihovu incijativu smo snimili taj film. To smo napravili jer su oni senzibilizirani na nepravdu koja im je činjena tisućama godina. Kad su vidjeli o čemu se radi, zvali su mene, jer se jako dugo poznajemo. Ja sam kontaktirao Joa, on je pristao, i napravili smo priču. Nema tu ništa neobično, jer oni smatraju da će oni ono što su uložili, vratiti natrag. Oni smatraju da je ovo zanimljiva priča za svijet“, kaže Sedlar. Uvijek ima ljudi koji reagiraju negativno i pozitivno, no njega to ne zanima: „Mi smo željeli ispričati tu priču, mislim da smo je ispričali pošteno, iskreno, da nikog nismo uvrijedili i da jednostavno imamo pravo na iznošenje jedne istine“.

Nakon Zagreba, Zadra i Vukovara, film će se prikazati u Splitu i Širokom brijegu, zatim u New Yorku, Torontu, Vancouveru, Chicagu, Stuttgartu, Berlinu te u Australiji, krajem siječnja. „Dok je trenutna vladajuća struktura na Hrvatskoj televiziji, dok vladaju ljudi koji o Hrvatskoj ne misle dobro, koji je ne vole i koji bi rado da je nema, ovaj film i ovakvi filmovi neće igrati. Nadam se da će se vremena promijeniti. Promocije ovog filma pokazuju jednu drugu Hrvatsku, koja postoji i uvijek je bila u većini. Samo, ta većina je tiha, nije agresivna. Mislim da bi trebala postati glasna većina. Jer nas se stalno uvjerava u nešto što mi nismo, uvjerava nas se da moramo živjeti onako kako mi ne živimo i kako i ne treba živjeti. Međutim, mi se opiremo tome. I treba se opirati tome, čitati knjige, snimati filmove, družiti se i jednostavno voljeti“ kaže Sedlar. Nastavlja snimati i dalje, bez obzira na kritike koje je znao primati za svoj rad. „Mene ne zanima što tko priča. Poznajem teme koje obrađujem, volim ih, radim stvari iz ljubavi. Nisam radio nikad da bih nekoga uvrijedio. Radio sam zato da se pokaže istina i zato što volim to raditi. Hvala Bogu da ne ovisim o državi ni o kakvoj vlasti. Što se tiče mog rada, meni nijedna vlast nije ništa pomogla. Ja sam sve svoje izborio radom i s ljudima koji su mi pomagali i koji žive vani. Koji su uložili sredstva u moje filmove i koji su ih vratili. Prema tome, nikome ništa nisam dužan i to me čini beskrajno sretnim. Radim ono što volim. Živjela Hrvatska!“ zaključuje Sedlar.