„ljub si , rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiraj za njega!
Po njemu si sve što jesi.“

Petar Preradović rodio se 19. ožujka 1818. u Grabovici, pokraj Pitomače, u đurđevačkoj krajiškoj pukovniji, gdje mu je službovao otac. Zbog rane očeve smrti bio je i on prisiljen opredijeliti se za vojničku službu. Brigu o njegovu školovanju preuzela je vojna uprava pa je Petar upisao Vojnu akademiju u Bjelovaru, a zatim u Bečkom Novom Mjestu. Već tamo je počeo pisati prve pjesme i to na njemačkom jeziku. Inače je govorio nekoliko europskih jezika (njemački, talijanski, francuski, engleski i gotovo sve slavenske jezike), ali je iznad svega počeo cijeniti hrvatski.

Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim u Milanu djelovao je na njega sudbonosno jer je nakon tog poznanstva počeo pisati na hrvatskom. Domoljubni zanos toliko ga je ponio da su mu jezik i domovina postali temeljno poetsko nadahnuće. Preradović nije pisao samo tada popularne budnice, nego i ljubavnu poeziju. Za takve je stihove oslonac imao u vlastitu nesretnom intimnom  životu: umrli su mu žena i djeca, a ni s drugim brakom nije imao sreće.

Najpoznatije su njegove ljubavne pjesme „Mrtva ljubav“, „Miruj, miruj srce moje“, koja je i uglazbljena.

U domoljubnim pjesmama „Zora puca“, napisanoj za prvi broj „Zore dalmatinske“, zatim „Putnik“, „Rodu o jeziku“, „Jezik roda moga“ osjeća se oduševljenje što se narod nacionalno budio. No, Preradovićeve pjesme nisu samo budnice već i zrela umjetnička ostvarenja kojima najbolje izražava hrvatski duhovni i politički život od 30-ih do 70-ih godina 19. stoljeća.

Petar Preradović umro je 1872., a njegovi su zemni ostaci pokopani u Beču. No, ilirci su ih prenijeli u domovinu kojoj je posvetio toliko mnogo pjesama i koju je toliko ljubio.  

Na pjesnikovu grobu u arkadama iliraca na zagrebačkome Mirogoju stoji stih:

„U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cijećem grob mu kiti!“