Začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne Vlaho Bukovac rodio se 4. srpnja 1855. u Cavtatu kao Vlaho Faggioni. Svoje je prezime vrlo rano pohrvatio i preveo na Bukovac.

Njegov je životopis poput izmišljenog avanturističkog romana. Nakon mladenačkog lutanja po moru i američkim gradovima, Bukovac se vratio u domovinu, a zatim otišao na studij u Pariz. Vrlo brzo iskočio je iz okova akademizma, izašao iz atelijera i otišao u prirodu. Boja mu je postala živa i svijetla, a modelacija mekana. Na pet godina vratio se u Zagreb što je bilo posve dovoljno da postane središnjom ličnosti umjetničkog i kulturnog života tadašnje Hrvatske. Oko njega su se okupljali mladi umjetnici i prihvaćali njegovu plenerističku paletu što je dovelo do stvaranja pojma “zagrebačke šarene škole”.  U njoj su bili Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Ivan Tišov, Robert Frangeš Mihanović, Rudolf Valdec i Robert Auer – ukratko, zvučna slikarska imena.

Bukovcu nije bilo dostatno samo slikanje: bio je aktivan na sve strane – poticao je izgradnju ateliera, Umjetničkog paviljona, osnovao Društvo hrvatskih umjetnika, organizirao izložbe i afirmirao hrvatsku umjetnost izvan granica.

Izradio je i velike dekorativne kompozicije, poput glasovitog zastora u HNK.

Zastor je danas poznat pod imenom "Hrvatski narodni preporod", iako mu je radni naslov bio "Slavlje narodne lirike i dramatike", a stvarni – "Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti". Središnja ličnost slike je Ivan Gundulić, oko kojeg su dubrovački pjesnici, dok mu s druge strane dolaze najpoznatiji ilirski prvaci i umjetnici na čelu s Ljudevitom Gajem. Tu su i vedute Dubrovnika i Zagreba, kako je rečeno, “dvije Atene naše, dva grada slavna”.

Vlaho Bukovac je radio aktove i portrete. Na njih je posebno bio usredotočen njegov interes.

Od 1903. do smrti Bukovac je živio u Pragu gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji.

Tek nakon smrti njegovi su sugrađani shvatili tko je bio Vlaho Bukovac pa su u nekrologu napisali: «Iako je k nama došao kao stranac, nije stranac bio!»