Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda. Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena. Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju. Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena. Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga. Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova). I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto. Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo. Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misal po zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali. Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista. Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom. Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.
Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je "ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana", a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.