U antologijskom filmu „Tko pjeva, zlo ne misli“ Krešo Golik nostalgično je podsjetio na zlatno doba samoborske željeznice. Nakon naporna tjedna zagrebački su purgeri s obitelji rado odlazili na nedjeljni odmor u okolicu prekrasnoga Samobora. U tu svrhu ljeti bi se prenamijenili otvoreni teretni vagoni, koje bi željezničari temeljito očistili i u njih stavili montažne klupe. Pri brzini od 20 km na sat razdragani bi izletnici čavrljali o svemu i svačemu, pjevali i pili, a oni hrabriji znali bi trčati pokraj vlaka, pa ponovno u njega uskakati.

Vrijedi podsjetiti da je prvi Samoborček pušten u promet 16. siječnja 1901. godine.

Desetljećima prije toga zagrebačke su gradske vlasti postavljale pitanje kako stati na kraj lošoj prometnoj povezanosti sa susjednim Samoborom. U pomoć je osobno priskočio car Franjo Josip, potpisavši odluku o gradnji „uzkotračne paravozne vicinalne željeznice Zagreb-Podsused-Samobor“.

Na Savi je 1884. izgrađen most, pa više nije bilo prepreka za gradnju pruge. Po uzoru na mađarske, počele su nicati željezničke stanice i pruge, iako dosta teško jer je i onda bilo natezanja oko zemljišnih prava i manjka novca.

Ispočetka su četiri vlaka vozila iz Zagreba, a tri iz Samobora. Većinom su prometovali teretni vagoni, dok je putnički promet bio slab. Samoborček je pravi procvat doživio između dva rata, kada se i događa radnja filma “Tko pjeva zlo ne misli“. U Drugom svjetskom ratu pruga je dosta uništena, pa su vagoni i lokomotive poslije prebačeni u rudnike. Tek pedesetih godina napravljen je remont, pa su i zastarjele parne lokomotive zamijenjene diesel-motorima.

Tijekom godina cestovni je promet sve više uzimao putnike i robu. Na štetu lijepe tradicije pala je presuda: na staru godinu 1979. Samoborček je krenuo na posljednju vožnju. Jedna stara lokomotiva i vagon stoje u Tehničkom muzeju u Zagrebu, dok je najviše vagona iskorišteno za drvarnice, kokošinjce i slične prostore duž Samoborčekove nekadašnje pruge.