IZDVOJENO: 'Djeci treba reći i objasniti da neke stvari ne znamo i ne možemo kontrolirati'

Mnoga djeca i mladi na različite načine pogođena su traumatskim događajem potresa. Treba li s njima razgovarati o njihovim strahovima i kako, koje su reakcije normalne i očekivane kod djece, ali i kod nas odraslih u traumatskim situacijama?

O ovim temama razgovarali smo s psihologinjom Miom Roje Đapić i hagioasistenticom Zajednice Molitva i Riječ, Lanom Poljak Branisavljević. 

Različite reakcije na potres i nepovoljnu epidemiološku situaciju pokazala su djeca predškolske dobi, školarci i adolescenti.

– Mala djeca iritabilna su, razdražljiva i puno plaču. Puna su strahova, a roditelji kod djece koja još ne govore ne mogu zaključiti čega se točno dijete boji. Djeca školske dobi pod utjecajem traume vraćaju se na neke obrasce ponašanja koje su razvojno davno prerasli (cuclanje palca, mokrenje u krevet, nemogućnost odvajanja od roditelja). Adolescenti s druge strane pokazuju želju za bliskošću s roditeljima, a ponekad su agresivni, pa lupaju vratima i upiru prstom u sve koje smatraju krivima za sve što im se događa – kazala je psihologinja Roje Đapić i dodala da se djeca pod ovim okolnostima mogu ponašati agresivno u nedostatku izražavanja emocija koje ne razumiju.

Djeca često postavljaju ista pitanja, iz dana u dan, vezana uz potres, iako se čini da su razumjela što smo im prvi put objasnili. Postavlja se pitanje smijemo li ignorirati njihova pitanja te na koji im način trebamo odgovarati. 

– Smijemo se osjećati tako kako se osjećamo, i roditelji su ljudi i smije im ići na živce kad im djeca postavljaju puno pitanja. Dopušteno je da su roditelji iziritirani, frustrirani te da se osjećaju da bi najradije da dijete zašuti – kazala je Mia Roje Đapić.

Dodala je kako je važno djetetu reći da neke stvari ne možemo kontrolirati i znati, a to se odnosi na pitanje: 'Hoće li biti potres?'

Psihologinja Roje Đapić istaknula je da pripazimo da se u ovim situacijama ne svrstavamo u psihijatrijske slučajeve, jer strah koji osjećamo ispravna je reakcija u okolnostima u kojima se nalazimo. Kazala je kako je sasvim normalno osjećati strah i potražiti psihološku pomoć, ali ne i pripisivati sebi različite psihičke dijagnoze.

Hagioasistentica Zajednice Molitva i Riječ pojasnila je kako hagioterapijom možemo pomoći djeci i adolescentima.

– U hagioterapiji ne radimo razliku između djeteta i osobe starije životne dobi, jer izgrađuje  ih jednaka cjelina: tijelo, psiha i duhovna stvarnost. Kao što je rekao profesor Tomislav Ivančić, utemeljitelj hagioterapije, svatko od nas posjeduje svoju duhovnu dušu, koja se sastoji od brojnih sposobnosti koje ju izgrađuju – kazala je Lana Poljak Branisavljević.