Sveti Bruno
''Taj mit što ga svijet ne poznaje uvod je u radost Duha Svetoga'', pisao je u 11. stoljeću sv. Bruno, utemeljitelj kartuzijanaca, monaha koji se posvećuju molitvi i skromnom tjelesnom radu, u tišini samotišta.
Rođen je u plemićkoj obitelji u Kölnu, u Njemačkoj, na početku drugog tisućljeća.
Bruno je studij završio u Reimsu, u Francusko,j u biskupijskoj bogosloviji, na kojoj je kasnije predavao. Njegovi učenici – među ostalim – bili su budući papa Urban II. i sv. Ugo iz Grenoblea.
Nakon što su ga udaljili iz Reimske biskupije jer se snažno protivio izboru Manašea, nedostojnog biskupa, koji je trgovao crkvenim stvarima, odlučio je povući se u samotnjačke i tihe oaze, pa se ondje posvetiti monaškom životu, daleko od buke svijeta.
Isprva je s nekolicinom sudrugova boravio u Citeauxu – samostanu gdje je Robert di Molesme vodio cistercitski red, da bi kasnije odabrao jedno još povučenije i mirnije mjesto nedaleko od Grenoblea, u srcu doline Kartuzije.
Oko oratorija, u kojem se održavala svakodnevna zajednička molitva, stale su nicati prve monaške ćelije. Bile su to skromne kolibice na dva kata, podignute oko izvora vode. U sobici na prvom katu održavala se osobna molitva monaha, dok je ona u prizemlju služila kao radni dio u kojem su se monasi strpljivo posvećivali prepisivanju. Umnažali su tako: kodekse, minijature, prijevode i prijepise drevnih tekstova i na taj su način za buduće naraštaje sačuvali golemu povijesnu i književnu klasiku.
Kad ga je 1091. papa Urban II. pozvao u Rim, Bruno je teška srca ostavio 'svoju' kartuziju kako bi se uputio do papinskog dvora. No, ubrzo je požalio tu svoju odluku, pa se ponovno povukao od bučnog života kako bi u tišini potražio radost molitve.
Ovoga je puta utemeljio samotište u Italiji u zabačenom mjestu Torre u pokrajini Kalabriji, nedaleko od modroga zaljeva Aquillace.
Dio monaha, koji su s njim došli u Italiju, odlučili su vratiti se u Francusku te se iznova zatvoriti u izvornu kartuzijsku opatiju, a svetac je svoje posljednje dane proživio u Kalabriji, odakle je u više navrata pisao braći u Francuskoj kako bi ih savjetovao i vodio putem svetosti.
Osobno je i Bogu više puta pismenom riječju zahvalio na ljepoti odabranog mjesta diveći se svemu stvorenom što ga je okruživalo.
Ime Bruno germanskog je porijekla i znači 'smeđe boje'.
Sv. Bruno zaštitnik je Reda kartuzijanaca.
