'Hrvatska bajka'

Padale su hladne kiše. Hladni su vjetrovi puhali sa sjevera. Starim je Hrvatima bilo hladno. Sanjali su o toplom jugu.
Tamo nas na jugu čekaju plodna polja - mislili su jedni.
Tamo nas na jugu čekaju brda i pašnjaci za našu stoku - mislili su drugi.
Tamo nas na jugu čeka toplo more - mislili su treći.
Jedne su hladne zime stari Hrvati skupili svoju djecu, svoju unučad i svoje blago. Krenuli su na put. Išli su, išli, išli…Vidjeli su puno plodnih polja, puno brda i puno rijeka, ali se nisu zaustavljali.
To nisu bila ona polja, ona brda, ni one rijeke o kojima su sanjali. Išli su, išli, išli… Jednoga su dana napokon stigli. Ugledali su najljepšu zemlju na svijetu… Ugledali su toplo more. Prepoznali su zemlju svojih snova. Stigli su na jug.
Stajali su na obali toplog mora i postali nestrpljivi. Žurilo im se da stignu do svog komadića zemlje. Žurilo im se da sagrade svoj dom. Odjednom iz mora izroni pred njih vila s trobojnim barjakom. Vila progovori:
Hrvati! Malo vas je, a želite najljepšu zemlju na svijetu! Bit će vam teško. Ja sam vam došla pomoći!
Dajem vam svoj barjak. Sve dok ga nosite u svojim srcima, ova će zemlja ostati vaša. Puno ćete neprijatelja imati i puno ćete ratova voditi zbog ove zemlje. Zato je vaš barjak crven,. Crven je od krvi koju ćete proliti da ju obranite. I bijel je vaš barjak. Tako bijele  čiste moraju ostati vaše duše. Budite marljivi. Budite pošteni. Ne mrzite. Vjerujte u jednoga Boga!
Tako je vila rekla starim Hrvatima. Umjesto u plavo more, zaronila je u plavu boju na hrvatskom barjaku.