"Bog je unio mir u moje srce"

„Bio sam talentirani gitarist. Išao sam u glazbenu školu za klasičnu gitaru. Moji roditelji su se razveli kad sam imao 15 godina i to je bio užasan razvod. Jako su me pogodile stvari koje su se tada događale. Bio sam jedinac i moja sigurna zona – obitelj – bila je uništena. Počeo sam izlaziti, piti, pušiti, uskoro sam prešao na droge. U to vrijeme već sam pohađao glazbenu akademiju i jako sam puno pio.

Prve godine baš se i ne sjećam jer nisam imao nikakav nadzor – samo izlasci i poroci, dok mi je učenje bilo na zadnjem mjestu. Imao sam samo 19 godina, a znao bih popiti bocu votke prije izlaska. Ništa nisam mogao učiniti ako nisam bio pijan ili drogiran. Naposljetku sam morao napustiti školu jer nisam ispunjavao svoje dužnosti.

U jednom trenutku udario sam rukom o zid i slomio kosti prstiju i to je bio kraj moje klasične gitarističke karijere. Potpuno sam potonuo u alkoholu i drogi. Stalno sam bio u strahu, zbog studija, zbog nedostatka novca, zbog ovisnosti, iako je nisam priznavao.

Potom sam otišao na Tajland, zbog pića sam izgubio posao. Zaključao sam se u kuću i danima pio. Smjestili su me u bolnicu i jako sam smršavio. Došla je moja majka i odvela me kući svega dva dana prije onog užasnog tsunamija. Nije mi dala piti i to je bilo prvi put u pet godina da nisam pio.

Kod kuće sam morao ići na psihijatrijsku procjenu i dali su mi jake antidepresive i antipsihotike. Smetala mi je čak i buka perilice za rublje. Stalno sam se skrivao u krevetu zbog paranoje. Trudio sam se ostati trijezan, no nakon šest tjedana ponovno sam pio. Uhitila me policija.

Nisam se htio vratiti kući te sam spavao na ulici. Bilo je užasno ljeti, a još gore zimi. Svako malo bih se probudio u bolnici jer bih se onesvijestio negdje na ulici. Svakoga dana bilo mi je sve gore. Htio sam da se nešto promijeni, ali nisam znao kako. Nisam nalazio ništa pozitivno u svom životu, samo očaj. Zatražio sam pomoć.

Na jednom plakatu u ambulanti stajao je plakat za kršćanski centar 'Bethany'. Nazvao sam ih i otkrio da je to zapravo hostel za beskućnike koji nudi i programe pomoći. Otišao sam na razgovor i nakon tjedan dana rekli su da mogu useliti. Bio je 13. veljače 2006. Najteže je bilo odreći se pića. Da sam pio, izbacili bi me. Prvih nekoliko dana bilo je jako teško, no izdržao sam. Prva dva tjedna nisam radio ništa, pustili su me na miru da mi tijelo malo ojača. Potom sam upoznao jednog svećenika čiji je životni put bio sličan mojem. Govorio je o tome kako je našao slobodu u Kristu i snagu da se riješi okova koji su ga ubijali.

Predao sam svoj život Kristu, učinio korak prema vjeri i molio. Molio sam Boga za Njegov oprost i rekao da ću slijediti Isusa, da ću se potpuno predati  u nadi da ću biti slobodan.

Inače sam prilično skeptičan, no kada sam jedne noći molio osjetio sam kako me preplavio mir. Nisam osjetio mir od svoje 15. godine. Stalno sam pokušavao popuniti prazninu nakon što se moja obitelj raspala. Stalno sam nešto tražio. Sva ta bol i ljutnja i paranoja i bijes, nisam ni znao koliko su bili teški dok se nisu podigli s mojih ramena. Samo sam molio za život vrijedan življenja, a prvo što je Bog učinio je da je unio mir u moje srce. I dalje sam bio bez doma, bez kontakta sa svojim prijateljima i obitelji. I dalje sam imao gomilu problema. No, jedan drugi čovjek tamo rekao mi je da čak i ako nisi ovisnik i dalje ćeš imati probleme. Kad osjećaš da nešto ne možeš, trebaš kleknuti i zamoliti Boga da te ponese dalje.

Sa strahom se treba suočiti. Odlučio sam posegnuti za Biblijom, umjesto za bocom. Riječi koje su tamo stajale tisućama godina, počele su mi imati smisla i postale su mi važne.

Počeo sam cijeniti što sam dobio drugu priliku za život. Kad sam pronašao Isusa, On mi je pokazao da Mu vrijedim više nego što sam ikad mislio. Dok sam bio na dnu, mislio sam da nikad neću napraviti ništa dobro. No, danas vidim dobro svakoga dana u svojim djevojčicama koje me grle i ljube i ne mogu riječima opisati kako se tada osjećam.

Kada ste na hladnoći i na minus 8, mislite da nikada ništa dobro neće biti od vas. No, Bog mi je dao snage i hrabrosti za to, pomogao mi je da se suočim sa svojim strahovima i prevladam ih jer je to jedini način da ih se prevlada. Dao mi je nadu kad sam mislio da je više nema. Posljednjih osam godina nije bilo sve samo 'sreća, radost, veselje', bilo je i teških trenutaka. No, Bog nas nikada nije napustio. Uvijek je uz nas. Bez obzira koliko bilo teško, nekako to prevladamo i ponovno se radujemo što smo živi i imamo obitelj i krov nad glavom, sve one male stvari koje su zapravo jako velike.

Ovisnost je užasna stvar, potpuno uništenje. Vidio sam u što me može pretvoriti. No, Isus je posegnuo za mnom i volio me kad su svi digli ruke od mene. Nisam bio vjernik, no ipak je odgovorio na moje molitve. Isus me naučio da mogu puno više ponuditi.

Danas putujem i prenosim svoje svjedočanstvo kroz pjesmu i razgovor. Pozivaju me u crkve, na festivale, seminare, čak i u pubove i na kršćanske susrete. Povremenom radim i u zatvoru. Prikupljam novac za razne udruge za beskućnike. Posjećujem i srednje škole i govorim o opasnostima ovisnosti."