Kad se Božji planovi usprotive našim planovima

Kad se Božji planovi usprotive našim planovima

Oko 11 sati, zvoni mi telefon u uredu. Zove me svekrva i kaže kako mi sinu nije dobro, neka hitno dođemo po njega, ali ništa više nije htjela reći.

0264007-48.jpg
Autor
facebook.com/svjedocanstva/Laudato/M.P.
Fotograf
danas.net.hr
Objavljeno:
 
24.12.2017 08:51

1997. godina, dolazi Božić, s troje osnovnoškolaca, brige oko posla i svega ostalog, nisam stigla do Badnjaka sve dovršiti i rekla si kako sljedeće godine neće biti tako, počet ću se ranije pripremati.

Htjela sam samo Badnjak i Isusov dolazak dočekati bez stresa bez gužvi, bez jurnjave, samo da tu svetu noć imamo mir.

Tako je i bilo. Sljedeće godine, par tjedana prije Božića počela sam peći kolače, sve potrebne namirnice za Badnju večeru i božićni ručak na vrijeme kupljene, darovi također pripremljeni i ti sveti dani trebali su proteći bez strke.

No, Onaj nam je gore malo pomrsio planove.

Djeca su završila školu dan prije Badnjaka i željela otići kod bake, suprug i ja smo na Badnjak trebali raditi, a djeca su nam obećala da će oni dok mi ne dođemo, kod bake okititi bor, srediti kuću složiti večeru i neka si mi ništa ne brinemo.

Oko 11 sati, zvoni mi telefon u uredu. Zove me svekrva i kaže kako mi sinu nije dobro, neka hitno dođemo po njega, ali ništa više nije htjela reći.

Krenula sam sa suprugom odmah i imali smo što vidjeti: sinovo desno koljeno je bilo kao lubenica, taj dan otišao je van skijati i ozlijedio nogu.

Vožnja do dječje bolnice, slikaju mu nogu i liječnik kaže: "Trebamo ga operirati, koljeno je smrskano, otvoreni prijelom natkoljenice, pričekat ćemo primarijusa i sve ćete se s njim dogovoriti."

Moje dijete bilo je živo, poput živog srebra i uvijek sam govorila ne luduj, a sad nije preostalo niša drugo nego čekati.

Dolazi primarijus, pogleda slike, pregleda njega i upita nas "Vjerujete li u Boga?", kažemo: "Da".

"Večeras je Badnjak, neću ga operirati, jer ne znam što učiniti, otiđite u crkvu i dajte sve Bogu u ruke", rekao je primarijus.

Ostali smo zbunjeni, poslušali ga i otišli u jedan cistercitski samostan gdje smo bili dobri s paterom, ispričali smo što se desilo i ako mu nije teško da služi misu za našu nakanu. Učinio je to.

Kroz sedam dana, smrskana čašica na koljenu počela se slagati sama od sebe, a isto tako i kost na natkoljenici. Kad su vidjeli da tu liječničke ruke nemaju što raditi, da je naš Liječnik sve posložio, moje dijete je završilo u gipsu na 6 mjeseci.

Možete li si zamisliti što je značilo djetetu koje ni trenutka nije mirovalo, staviti ga u krevet gdje se nije mogao kretati.

Nakon 6 mjeseci skinut mu je gips, opet mi na razgovoru s primarijusom i tada nam je rekao: "Da sam radio bilo kakav zahvat, njegova noga bi prestala rasti, a ja to ne bih tako dobro posložio, zahvalite Bogu što vas je saslušao".

Tih 6 mjeseci nije imalo samo plod zacijeljena smrskane noge, moje dijete provelo je to vrijeme u razmišljanju, čitanju, pisanju... u to vrijeme čuo je Božji poziv, dugo mu je trebalo da nam prizna da ga je Bog zaustavio da se smiri, u tom vremenu nastao je jedan duhovni poziv i sada imamo svećenika.

Kao što smo neki dan napisali, mi imamo planove, ali Božji planovi su uvijek bolji od naših, ma kako izgledali.
 

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!