„Volontiranje je hrana za dušu“

„Volontiranje je hrana za dušu“

Umirovljena medicinska sestra Emilija Rubrik Šehić, volonterka je koju je Caritas Zagrebačke nadbiskupije 2010. godine predložio za državnu nagradu za volontiranje Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Svjedoči kako joj je odlazak u mirovinu otvorio prostor za nove životne korake te kako volontiranje može „na lice vratiti iskreni, široki osmjeh, a oči okupati suzama radosnicama“.

150427-Emilija-Elizabeta-01-rawCutWeb.jpg
Autor
Stjepan Moškatelo/Laudato/M.P.
Fotograf
Stjepan Moškatelo
Objavljeno:
 
16.05.2015 18:55

Emilija Rubrik Šehić, rođena je u Vukovaru, a u Iloku je živjela do 1970. godine. Poslije osnovne škole odlazi u Njemačku, u grad Herne, u kojemu pohađa školu za medicinske sestre pri Bolnici sv. Josipa. Poslije šestgodišnjeg školovanja ostaje raditi jednu godinu na Odjelu intenzivne kardiologije u spomenutoj bolnici. Zatim se vraća u Ilok s namjerom da se zaposli u svojoj struci. No, uskoro, budući da joj se ta želja nije uspjela ostvariti, odlazi u Zagreb. Počinje raditi na gastroenterologiji Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević« u Mirogojskoj ulici, gdje ostaje sljedećih osam godina. Nakon toga, iz obiteljskih razloga, prelazi u ambulantu medicine rada. Zatim odlazi u privatni sektor, a iz njega u mirovinu.
 
 
Kada je započelo Vaše volontersko iskustvo i čime je bila potaknuta odluka o volontiranju?
Odlaskom u mirovinu otvorio mi se novi prozor u svijet. Konačno sam imala više vremena i mogućnosti da ostvarim svoje snove o pomaganju starijim i nemoćnim ljudima. Susret s prijateljicom, koja je već volontirala u zagrebačkom Caritasu, bio je presudan za moju odluku da započnem s volontiranjem.
 
Koje poslove obuhvaća Vaš volonterski rad u Caritasu?
Od ožujka 2008. god. ulazim u Projekt karitativne skrbi za starije, nemoćne i bolesne osobe u njihovoj kući kojega vodi gospođa Suzana Klarić. U početku sam obilazila deset Caritasovih korisnika da bih sada stigla do broja od četrdeset korisnika. Pokrivam šire područje grada Zagreba. Korisnicima obavljam njegu i higijenu, pratim ih do bolnice ili doma zdravlja, nabavljam im lijekove, mjerim tlak i šećer u krvi te sam im na usluzi i za druge poslove koje mogu obaviti. Također sam uključena u rad Caritasove kuće za beskućnike u Rakitju gdje obavljam slične poslove. Povremeno posjećujem i Caritasovu kuću za žrtve obiteljskog nasilja.
 
Sjećate li se prvog posjeta jednom Caritasovom korisniku?
Moje prvo iskustvo susreta s Caritasovim korisnicima bilo je doista dojmljivo. Gospođa Barbara tada je imala 77 godina. Iako je bila je potpuno slijepa, živjela je sama u svome stanu i sve kućanske poslove obavljala je bez tuđe pomoći. Zračila je neobičnom unutarnjom dobrotom i ljepotom. Još uvijek je posjećujem, a ona i danas, poslije sedam godina, uvijek iznova s veseljem očekuje moj dolazak. Kad god smo zajedno razgovaramo o Bibliji.
 
Kako biste ukratko opisali svoje volontersko iskustvo nakon toliko godina rada?
Vrlo brzo sam shvatila da volonterski rad za mene hrana za dušu i da me ispunjava veseljem. Time su moja očekivanja bila zadovoljena. Dovoljno je vidjeti pogled tih nesretnih i često zaboravljenih ljudi da osjetim sreću - moju i njihovu - zbog svojega prisustva među njima. Moj dolazak u njihov dom donosi radost, a najviše od svega očekuju razgovor jer nerijetko danima nitko ne pokuca na njihova vrata.
 
Što Vas najviše motivira na ustrajan i predan volonterski rad?
Na volontiranje me najviše potiče zadovoljstvo Caritasovih korisnika, ali na poseban način i voditeljica projekta gospođa Suzana, koja uvijek ima ideje za nove poduhvate. Njezina pozitivna energija je zarazna i svojom snagom dodatno me motivira da preuzmem nove obveze. Na tome sam joj jako zahvalna.
 
Zbog kojih razloga biste najviše preporučili volontiranje drugim ljudima?
Volontiranje je cijenjeno u cijelom svijetu, a kod nas se još uvijek, nažalost, ostvaruje u relativno skromnim brojkama. To je zato jer mnogi nisu svjesni koliko takav način komunikacije ispunjava ljudsku osobu - kako korisnika usluge tako i osobu koja volontira. Volontiranje ispunjava srećom svaku osobu koja vjeruje u pomaganje drugima. Za volontiranje treba odvojiti vrijeme i dati ljubav onome tko je treba. Osjećaj zadovoljstva je neprocjenjiv. Jedan sat volontiranja tjedno ne čini se značajnim, ali i on može na lice vratiti iskreni, široki osmjeh, a oči okupati suzama radosnicama.
 

Jeste li ovaj mjesec uplatitli za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!