Žrtva spolnog nasilja: „Susret s papom Franjom je iskustvo koje mi je promijenilo život“

Od svoje osme do trinaeste godine Petera Saundersa seksualno su zlostavljali jedan član njegove obitelji, učitelj i dvojica svećenika katoličke škole koju je pohađao. Budući da je odrastao u katoličkoj obitelji, Saundersu je bilo osobito teško nositi se s osjećajem srama, što je djelomice bio razlog njegove 24-godišnje šutnje o tim događajima.

Danas Saunders ima 57 godina i predsjednik je Nacionalnog udruženja osoba zlostavljanih u djetinjstvu (NAPAC) sa sjedištem u Londonu. To udruženje već 19 godina pomaže žrtvama nasilja nositi se s tim bolnim iskustvom.

„Udruženje sam osnovao iz razloga što kada sam konačno bio spreman razgovarati o onome što mi se događalo, nisam imao nikoga tko bi me uistinu razumio“, rekao je Saunders.

Kao jedan od šest žrtava spolnog nasilja koji su se u ponedjeljak susreli s papom Franjom Saunders je taj susret opisao „iskustvom koji mu je promijenio život.“

Saunders je izrazio optimizam da će papa Franjo održati obećanje o nultoj toleranciji prema seksualnom zlostavljanju.

„Mislim da je Papa iskrena osoba", rekao je Saunders, „i vjerujem da u ovim pitanjima želi postupiti ispravno.“

Saunders u ovom ekskluzivnom razgovoru za Boston Globe govori o svom susretu s papom Franjom.

Globe: Dakle, danas ste upoznali Papu...
Saunders: Zapravo, upoznao sam ga još sinoć. Ušao je u zajedničku blagovaonicu dok smo večerali te si je poput svakog smrtnika stavljao hranu na tanjur. Osobi koja je sjedila pored mene rekoh, „Ondje je papa!“ Dok je ustajao od stola, uhvatio sam mu pogled i mahnuo mu. Papa je krenuo prema nama, a ja sam se morao uštipnuti razmišljajući, „Da li se ovo stvarno događa? Papa stvarno ide prema nama?“
Pozdravio se s nama rukujući se, a sam mu rekao, „Nadam se da će Argentina pobijediti na Svjetskom prvenstvu...“

A što je on na to rekao?
Saunders: Nasmijao se... On zasigurno želi da Argentinci pobijede. Nije to izgovorio naglas, ali to se moglo vidjeti u njegovim očima, on navija potiho.

Kakvi su vaši dojmovi s prvog susreta?
Saunders: Iznad svih očekivanja. Znam da je još sinoć prije odlaska na počinak u meni nestala sva nelagoda koju sam ranije osjećao. Jer sad kad sam ga upoznao vidio sam da je on običan čovjek u izvanrednoj službi. Ne mogu govoriti u ime ostalih, ali mislim da smo svi bili opušteniji zbog tog njegovog neformalnog pristupa. Toliko je prizeman da čak nije htio da ustanemo prilikom pozdravljanja. To je lijepo.

A kako je protekao vaš jutrošnji susret?
Saunders: Nazočili smo svetoj misi u njegovoj kapelici gdje je bila tek nekolicina ljudi. Njegova je propovijed bila fantastična. Rekao je upravo ono što je trebalo. Primili smo pričest iz njegovih ruku. Nakon mise smo se službeno fotografirali rukujući se, a to je vjerojatno bio jedini formalni dio cijelog događaja. Kada sam se rukovao s njime potapšao sam ga po ramenu. Osjećao sam se dobro.
On mi je pružio nešto što premijer, njegov zamjenik i svi ostali britanski državni ministri nisu nikada. Imao sam priliku porazgovarati s njime, bez ikakvih ograničenja, bez posrednika, samo on i ja... i prevoditelj jer ja ne govorim španjolski, a njemu je malo nezgodno pričati na engleskom. Za mene je to bio trenutak koji mi je promijenio život.

O čemu ste razmišljali?
Saunders: Kako se bližio kraj mise sve su me više obuzimali osjećaji. Razmišljao sam o svojim roditeljima, osobito o tati. On je umro prije 19 godina i nikada nije saznao što mi se kao djetetu dogodilo. Da je saznao, ne znam kako bi to djelovalo na njega jer bio je veoma odan Crkvi. Jednako tako volio je i moju majku, što je lako shvatiti jer ona je bila posebna žena...
Razmišljao sam o tome kako bi se on osjećao kada bi vidio svoga sina na tri metra od Svetoga Oca, da ga slušam kako propovijeda i po njegovim rukama primam svetu pričest. Mislim da bi moj tata bio vrlo sretan. Ponosan nije prava riječ, on bi bio baš sretan.
Kada je moj tata umro shvatio sam da više to ne mogu držati u sebi. Do tog trenutka nisam mogao ni pojmiti koliko su ta zlostavljanja utjecala na moj dotadašnji život. U fizičkom je smislu svo to seksualno zlostavljanje davno prestalo, ali u mojoj glavi bilo je kao da se jučer dogodilo. Mislim da ovaj papa to shvaća.

Spomenuli ste da je papa rekao upravo ono što je trebalo reći. Možete li reći da on, i Crkva, čine upravo ono što treba činiti?
Saunders: Mogu govoriti jedino o onome što je Katolička Crkva učinila u Ujedinjenom Kraljevstvu jer jedino u svojoj zemlji dobro poznajem situaciju. Ondje se mnogo toga poduzelo po pitanju zaštite djece, što je bio primarni cilj. Znam da su prilično oprezni u vezi procjenjivanja osoba koje pristupaju svećeničkom redu.
No još uvijek se na tom području moraju promijeniti stvari. Ljudi nam se, našem udruženju NAPAC, i dalje obraćaju iznoseći svoja loša iskustva sa crkvom.  
Mislim da se nekako uvriježilo da se crkva više brine kako se zaštiti nego da stvari budu transparentne. Takva se percepcija  može promijeniti samo djelovanjem.

Mnogi kritičari smatraju da je papi Franjo predugo trebalo da organizira jedan ovakav susret, da ne čini dovoljno u borbi protiv seksualnog zlostavljanja od strane klerika i da ovdje još ima mnogo otvorenih pitanja. Kako je vaše mišljenje?
Saunders: Znam da se mnoge osobe veoma ljute na Crkvu zbog onoga što su doživjeli. Ja ne mogu zanijekati njihova iskustva. Ljudi se imaju pravo ljutiti ako se s njima loše postupalo. Tijekom svog osobnog puta, budući da sam otvoreno govorio o zlostavljanjima, kod velikog broja osoba sam naišao na potporu, a mnogi od njih su katolici.
Vjerojatno ste upoznati s radom SNAP mreže, odnosno američke mreže žrtava nasilja od strane svećenika. Sudjelovao sam na tri od njihove četiri godišnje konferencije te sam upoznao osobe koji su iz razumljivih razloga vrlo ljuti zbog onoga što im se dogodilo i načina na koji je reagirala, ili nije, njihova mjesna crkva. Potpuno ih razumijem. No poput mene, ondje na SNAP konferencijama ima mnogo vjernika odanih Katoličkoj Crkvi i koji pružaju podršku onima koje je crkva iznevjerila.
Budući da me je tijekom djetinjstva povrijedilo nekoliko osoba, vrlo sam oprezan kada su u pitanju određene skupine ljudi. Kada vidim osobu u svećeničkoj, ustuknem i zaštitim se preuzimajući kontrolu nad situacijom. S obzirom da su me dok sam još bio dijete iskoristili na vrlo ružan način, to mi se usjeklo u um. Međutim, ovoga jutra razgovarajući s papom Franjom nisam osjećao ni najmanju nelagodu. On je izabran za papu prije nešto više od godine dana, a ne mogu ni zamisliti količinu posla koju on obavlja. Oni koji ga kritiziraju će isticati da nije mnogo učinio ili da nije dovoljno brzo djelovao, ali mislim da je papa iskrena osoba te vjerujem da u ovim pitanjima želi postupiti ispravno.
Ne mislim da je osoba koju sam danas upoznao nije netko tko bi nas iznevjerio. On je drugačiji papa. On je zasigurno papa koji predstavlja obične ljude. Upravo je to ono što bi svećenik trebao biti: osoba koja predstavlja narod.
Znam da ću svojim istupanjem o toj temi izazvati kritike, ali to neće biti prvi puta. Što god ljudi činili, ne mogu osporiti moju vjeru. Jutros sam pozvao papu da svojim svećenicima i biskupima naloži suradnju sa civilnim vlastima u slučajevima kada postoji bilo kakva potencijalna opasnost za djecu. On je pritom kimao glavom i mislim da razumije ono što sam mu govorio. Imam povjerenja u njega i nadam se da me on neće iznevjeriti.

Rekli ste da je vama osobno to iskustvo promijenilo život. Po vašem mišljenju, u širem smislu zašto je važno da se papa Franjo susreo s vas šestero?
Saunders: Papa nije upoznao samo nas šest žrtava. Njemu je 77 godina i u svom je životu upoznao stotine žrtava seksualnog nasilja, koje se nije nužno dogodilo od strane svećenika. On je zasigurno velik broj svetih misa u kojima su sudjelovale žrtve seksualnog zlostavljanja. Ovakva je stvar prvi puta održana na službenoj razini. Molim da on svim biskupima i biskupijama svijeta pošalje poruku da takvo što nikada ne smiju zataškivati.
Propovijed koju je održao tijekom jutarnje mise trebala bi biti pročitana u svakoj crkvi na svijetu. Znam da bi dotakla srca tolikih ljudi, koji bi onda mogli djelovati na druge i time ih nadahnuti da se vrate u Crkvu.

Što mislite zašto ste upravo vi bili odabrani za ovaj susret s papom?
Saunders: Znam da me nisu odabrali zato jer su mislili da bih bio dobar za nekakvo javno pokazivanje. Ne znam zato sam odabran, ali mogu pretpostaviti. Mnogi predstavnici Katoličke Crkve u Engleskoj znaju za mene. Nakon jednog razgovora s nadbiskupom Westminstera imao sam priliku govoriti na radiju i tada nisam bio nimalo blag prema njemu. Sigurno me nisu odabrali jer su mislili da se neću ni sa čime izletiti, zapravo upravo suprotno.
Nikada neću saznati zašto sam odabran, ali mislim da je Bog utjecao na to.

Kada ste u medijima čuli da će se papa susresti sa žrtvama seksualnog nasilja, jeste li pomislili da biste vi mogli biti među njima?
Saunders: Ma ne! Sjećam se da sam pomislio, „Nadam se da će se susresti s pravim ljudima.“ A sada znam da je. Mogu iskreno reći da sam porazgovarao i gledao u oči pravoga čovjeka, koji je pored toga i papa. Znam da sam u njemu pronašao iskrenu i otvorenu osobu puno ljubavi i za mene je to dovoljno jer nitko od nas nije savršen.
Kad su saznali da ću upoznati papu mnogi su mi govorili, „Pete, nemoj misliti da to ne zaslužuješ, jer ti to zaslužuješ.” Poput mnogih žrtava zlostavljanja, odrastao sam misleći da ništa ne zaslužujem. Uvijek mislim da ako mi se dogodi nešto dobro, da ću za to morati platiti cijenu. Jedan od mojih zlostavljača mi je kao djetetu rekao da nikada ništa neću postići. Bila je to laž, ali ja sam odrastao vjerujući u nju. Proteklih tjedana sam se u nevjerici neprestano pitao: hoću li ga baš ja imati priliku upoznati? I jesam, upoznao sam ga.

Možete li nam reći nešto više o NAPAC-u (Nacionalno udruženje osoba zlostavljanih u djetinjstvu)?
Saunders: Na zamisao o osnivanju takvog udruženja sam došao prije devetnaest godina nakon što je preminuo moj otac, a ja više nisam imao nikoga s kim bih mogao razgovarati. Mislio sam tada, kao što mnogi misle, da sam ja jedina osoba kojoj se takvo što dogodilo. Tjednima, mjesecima, godinama nakon što je osnovano to udruženje saznao sam da su milijuni ljudi diljem svijeta u djetinjstvu doživjeli zlostavljanje, uključujući i ono seksualno.
Međutim, nismo na raspolaganju samo žrtvama seksualnog zlostavljanja, nego i onima koji su trpjeli tjelesna i emocionalna zlostavljanja. Svi se oblici zlostavljanja međusobno prožimaju. Seksualno zlostavljanje je oblik tjelesnog nasilja. Naše se tijelo oporavi od posljedica zlostavljanja, ali se naš um ne oporavlja na isti način. Jedna od stvari na kojima se radi u Ujedinjenom Kraljevstvu je od ministra zdravstva tražiti da se poboljša medicinski odnos prema ljudima s psihičkim poremećajima. One koji pate od depresije nikada se ne pita zašto su depresivni, samo im se da tableta.
NAPAC je osmišljen kao mjesto gdje ljudi mogu razgovarati. Mi ne nudimo psihijatrijsku skrb. Imali smo organizirane grupe za potporu, ali za to više nemamo novčanih sredstava. Zato sada imamo otvorenu telefonsku liniju koja zvoni tijekom cijelog dana. Potrebe su velike, a ono što zapravo želimo je podučiti ljude unutar zdravstvenog sustava kako pomoći zlostavljanima, tako da jednoga dana NAPAC neće ni trebati postojati. Tome se nadam.

Dakle, polažete velike nade...
Saunders: Da, ali nikad ne znate. Prije devetnaest godina sanjao sam o tome da porazgovaram s Papom. Danas se to dogodilo, te sam boravio u njegovoj kući. Nikad se ne zna.