(Ne)jasnoće o ređenju žena

(Ne)jasnoće o ređenju žena

Vijest da je Opći sinod Anglikanske Crkve, kao njihovo središnje administrativno tijelo, odlučilo žene rediti za biskupe, potaknula je često zanimljivo pitanje zašto Katolička Crkva nema tu praksu – ređenje žena za svećenice i biskupice?

poziv.jpg
Autor
mr. Tanja Popec
Fotograf
www.nexus5wallpaper.net
Objavljeno:
 
22.07.2014 10:20

Kako je uopće došlo do ređenja žena?

Govor o ravnopravnosti muškaraca i žena, koji se afirmirao osobito sredinom prošloga stoljeća, zahvatio je i vjerske krugove te postao dio „borbe“ koja u samoj biti ne pripada Sakramentu Reda. I tome su bile vjerne kršćanske tradicije sve dok se 1958. godine u Švedskoj nije dogodilo prvo ređenje svećenice u Luteranskoj Crkvi. Dvadesetak godina kasnije u Bavarskoj je nešto slično pokušala Evangelička zemaljska Crkva. Otpor evangeličkih svećenika otvorio je i prve javne rasprave katoličkih teologa o tom pitanju, među kojima je osobitu ulogu imao Karl Rahner. Istodobno, događao se i razgovor najviših poglavara anglikanaca i katolika, jer razlika u praksi ređenja po nekim je mišljenjima bitno zadirala i na područje ekumenskog dijaloga. Papa Pavao VI. smatrao je da bi takva ređenja dovela do „teških posljedica za jedinstvo obiju Crkava“, a 1975. godine u pismu canterburyskom nadbiskupu Cogganu sažeo je glavne razloge zašto ne ređenje žena: „Prema Svetom pismu i svjedočanstvu Krista koji je birao samo muškarce za apostole; prema stalnoj praksi Crkve koja je u isključivom izboru muškarca slijedila Kristov primjer; prema živom naučiteljskom autoritetu Crkve isključenje žene iz svećeničkog reda slaže se s Božjim planom u Crkvi.“ Ovom se temom nastavio baviti i Ivan Pavao II. pišući Cogganovom nasljedniku, Ruinceu. On je, pak, svjestan da među anglikancima postoje razlike u odnosu prema tome, te je nastavio pisati Tajništvu za jedinstvo kršćana u Vatikanu.

Koji je pravi kontekst?

U stavovima, među ostalim, Ruince navodi da tradicija Katoličke Crkve nema temelja u Pismu niti u Predaji, jer neređenje žena, po njemu, nije Božji zakon. U prilog ređenja poziva se na utjelovljenje Isusa Krista koji je „došao da s nama podijeli naše čovještvo kako bismo mi mogli podijeliti život s njegovim božanstvom.“ To znači da Isusovo čovještvo obuhvaća i žene. To da Isusovo utjelovljenje ima jednake posljedice za muškarca i ženu u ekonomiji spasenja i otkupljenja nije upitno ni katolicima ni anglikancima. No, iz toga argumenta anglikanci izvlače i onaj na sakramentalnom području. Za njih je, kako je pojasnio dr. Juraj Kolarić, „svećeništvo koje se temelji samo na muškarcu zapravo nereprezentativno i krnje svećeništvo, posebice ako uzmemo u obzir činjenicu da je era isključivo muškog dirigiranja u ljudskom društvu već prevladana.“ Na ove stavove 1986. godine odgovorio je kardinal Willebrands, pročelnik Tajništva za jedinstvo kršćana. Upozorenje koje nam i danas može pomoći da pitanje ređenja žena smjestimo u pravi kontekst, glasi: „Treba jasno reći da se ovdje radi o teološkom problemu koji se ne može riješiti sociološkim i kulturološkim motivima. Pitanje ženskih prava posve je različito od pitanja svećeničkog ređenja žena, zato se ono mora promatrati u kontekstu sakramentalne teologije i crkvene tradicije.“ Na tom tragu je i napomena Kongregacije za nauk vjere koja podsjeća da se „svećenički red ne nalazi u osobnim pravima, nego da zavisi od Kristova otajstva i ekonomije Crkve. Ne može se željeti svećenička služba kao promaknuće koje uzdiže na uzvišenije društveno dostojanstvo.“

Argumenti Katoličke Crkve

Spomenuta Kongregacija je 15. listopada 1976. godine objavila dokument – deklaraciju „Inter insigniores“ o pitanju ređenja žena za svećenice. Njezin sažetak je u izjavi: „Zbog vjernosti prema primjeru Krista Gospodina Crkva se ne osjeća mjerodavnom dopustiti svećeničko ređenje žena.“ (Zanimljivo je spomenuti da je Kongregaciju u to vrijeme vodio Hrvat, kardinal Franjo Šeper, i njegov je potpis na ovom dokumentu.) Ne dovodeći u pitanje velike žene Crkve, kao niti dostojanstvo žena uopće, argumenti protiv ređenja žena su sljedeći: 1) Neprekidna tradicija Crkve; 2) Kristov primjer – među dvanaestoricom nema niti jedne žene iako je Isus, protivno tradiciji svojega vremena, imao afirmativan odnos prema ženama, te ih uključivao i u svoju pratnju. Prvo se ženi ukazao kao Uskrsli. Niti Njegova Majka nije bila apostol; 3) Primjer apostola – kako je činio Krist, tako su i oni nakon Njega; 4) Ono što su činili Krist i apostoli predstavlja trajnu normu. Nauk Crkve proširuje se i argumentom da svećenik koji posebice predstavlja Krista u slavljenju euharistije, mora s Kristom imati i naravnu sličnost, što znači da mora biti muškarac. Crkveni dokumenti podjećaju i da je vlast Crkve nad sakramentima ograničena, tj. nije moguće mijenjati bit niti jednog sakramenta, pa tako niti Sakramenta Reda. To je Ivan Pavao II. na Duhove 1994. godine izričito potvrdio: „Izjavljujem da Crkva nema ni na kakav način mogućnost (ovlast) podijeliti svećeničko ređenje ženama, i da se ta odluka treba držati na konačan način, od svih vjernika Crkve“ (u Apostolskom pismu „Ordinatio sacerdotalis“). Navedeni stavovi dobili su 1995. godine i svoje proširenje u „Odgovoru u svezi s određenim sumnjama oko vrijednosti izloženog nauka“. Ondje se postavlja pitanje pripada li ova papina izjava pologu vjere,tj. može li se držati konačnim naukom? Odgovara se: Potvrdno! Kad je novinar Seewald pitao papu Benedikta XVI. da to pojasni, u knjizi „Svjetlo svijeta“ današnji papa emeritus kaže kako je jasno da nije rečeno da ne želimo, nego ne možemo rediti žene: „Ovaj oblik Crkve nismo mi načinili, nego On (Krist), i zato je konstitutivan. To slijediti čin je poslušnosti, u današnjoj situaciji možda teške poslušnosti. Ali upravo je to važno da Crkva pokaže: mi nismo samovoljan režim. Mi ne možemo činiti ono što hoćemo, nego postoji za nas Gospodinova volja koje se držimo i onda kada je to u današnjoj civilizaciji mučno i teško.“

Što to znači?

Odgovor nam je dao kardinal Walter Kasper koji je od 2001. do 2010. bio predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, te nakon mandata ostao i počasni predsjednik: „Katolička Crkva nije slobodna samostalno odlučivati o svome ustrojstvu, i budući da ređenje žena niti kod Isusa, kao ni u Svetom pismu i u Predaji nema uporište, ona zna da nije opunomoćena da zaređuje žene za svećenice i biskupice. To je u međuvremenu i jasno protumačeno kroz visoko rangirane crkvene odluke. Te su odluke, što se tiče samog stupnja njihova autoriteta, tako visoko rangirane da ja teško mogu zamisliti neku promjenu u tom crkvenom nauku. One imaju obvezujući i konačni karakter.“ Splitski teolog fra Dušan Moro skreće nam pozornost i na još jednu Kasperovu misao koja se odnosi na vrijednost simbolizma i „razumijevanje za simboliku roda i spolne različitosti koja je utemeljena na stvaranju i na božanskoj Objavi: Ta biblijska rodna simbolika više je nego neka slika ili neka obična metafora; ona izražava neku dublju stvarnost koja je naročito u ženskoj mistici srednjega vijeka razvijena. Biskup i svećenik treba Isusa Krista na potpun i pravi simbolički način predstavljati... Kod biskupskog posvećenja biskupu se stavlja biskupski prsten ovim riječima: 'Primi prsten, pečat vjernosti, da bi Božju svetu zaručnicu Crkvu, ukrašenu nepromjenjivom vjernošću nepovrijeđenu štitio.“

Ne zaboravimo...

Tradicija kojoj je vjerna Katolička Crkva, jednako se poštuje i kod Istočnih Crkava. A ono bitno je da svećeništvo nije tek obično zanimanje ili dužnost. Ono nije ljudski proizvod, pa time niti rezultat ljudskih dogovora. Ono je Božji dar, milosni poziv.
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: