300 godina slavne Gospine pobjede u Sinju

Milosni događaji započinju 1687. godine kad su franjevci iz Rame pred najezdom Turaka s narodom pobjegli u cetinsku krajinu, a sa sobom su ponijeli najdragocjenije blago što je njihov samostan imao, sliku Majke od milosti.

Razmjestivši narod po Cetinskoj dolini i Zagori, preko Dugopolja i Klisa stigoše u Split. Međutim, vuklo ih je srce k narodu s kojim su došli iz Bosne u cetinsku krajinu. Sa sjeverne strane, gdje je groblje sv. Franje, u Sinju sagrade mali samostan i crkvu. I kad je zgrada bila dogotovljena, vrate se u Sinj.

Svetu sliku nisu odmah ponijeli, nego u Splitu ostave o. Antu Pletikosića da je donese kad se redovnici smjeste i urede u novom stanu. U određeno vrijeme pobožni se redovnik izu bos, kradimice uze sliku pa noću pješice krene prema Sinju. U svanuće sretno stigne na Radošić, jugozapadno od Sinja. Odatle javi redovničkoj braći da je stigao. Redovnici brzo skupe obližnji puk te iziđu u ophodu pred sliku pa je s velikim veseljem, pjevajući duhovne pjesme, dopratiše do crkvice sv. Franje. Stave je na oltar da je vjernici štuju i pred njom se mole.

Tako se slika, nakon dugoga i mukotrpnog višegodišnjeg puta iz Rame konačno nastani u Sinju iz kojega više nije odlazila. Sada Marija preko svoje slike stade dijeliti mnoge milosti. Stoga su je već sada štovali i u pomoć zazivali ne samo Sinjani nego i kršćani iz drugih mjesta.

Slika Majke Božje ostala je u crkvi sv. Franje do 1714. kad je bila svečano prenesena u novu crkvu ispod Kamička. Ali neće dugo ostati u toj novoj crkvi, jer za crkvu kao i za Sinj dolazi strašna kušnja, u kojoj će posebno zasjati moć i slava nebeske Majke.

Slavna pobjeda

Sljedeće godine 1715. turska vojska serasker Mehmed-paša, poturica Ćelić sa 76.000 turskih vojnika navališe na Sinj. Franjevci moradoše ostaviti novosagrađeni samostan i crkvu pod Kamičkom. Jedni pođoše u Split, a sedmorica od njih, uzevši sa sobom sliku, sklone se u tvrđavu, koju je branila mala kršćanska posada.

Juriš je počeo 8. kolovoza i ponavljao se često sljedećih dana. Kršćanska je posada hrabro odbijala navalu. Kad u gradu saznadu da je među njima slika, bi naređeno da se ona stavi na oltar sv. Barbare u crkvi sv. Mihovila. Branitelji se tada mnogo uzradovaše i utekoše se Majci Božjoj molitvama i zavjetima.

Večer uoči Velike Gospe 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš koji je trajao 3 sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad, koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom Slikom za pomoć. Neprijatelj je bio odbijen, svladan.

Suvremeni povjesničar Filipović potpuno je uvjeren da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. On veli: „Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumlje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu grada jednu ženu u velikoj svitlosti.“

Turci pobjegoše glavom bez obzira preko Prologa, a branitelji i očevici, uvjereni da to bijaše Gospino čudo, zahvališe joj na očitoj pomoći. Od tada se Gospina slika časti kao slika Čudotvorne Gospe Sinjske.

U slavu tog događaja Sinjani utemeljiše vitešku igru Sinjsku alku i odonda, svake godine prve nedjelje u kolovozu oživljuju slavnu pobjedu.

Vojnički časnici iz zahvalnosti od svoje plaće dadoše skovati zlatnu krunu kojom će okititi Marijinu Sliku. Kruna je iskićena cvijećem, anđeoskim glavicama i drugim ukrasima. Pri dnu je natpis: „In perpetuum coronata triumphat - Zauvijek okrunjena slavi slavlje“. Tom krunom svečano je sliku okrunio splitski nadbiskup Cupili 1716. godine.