Blažena Djevica Marija Žalosna
BDM Žalosna mili je lik Majke Božje koja suosjeća s patnjama svoga Sina, ali i s patnjama svih ljudi.
Srednji vijek vrijeme je nastanka mnogih pučkih pobožnosti u vezi s raširenim štovanjem Isusove muke, doba je nastanka i pučke pobožnosti križnog puta i štovanja Marije od Sedam Žalosti, BDM Žalosne.
U tom načinu štovanja Bogorodice isticano je sedam posebno teških trenutaka Marijina života: Šimunovo proročanstvo u Hramu da će joj ''mač probosti dušu'', bijeg s Djetetom Isusom u Egipat, tjeskoba dok je tražila dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu, Isusov odlazak od kuće, bol koju je osjećala za vrijeme Isusova križnog puta, potresni doživljaj Isusova raspeća i žalost pri Isusovu polaganju u grob.
O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general, sv. Filip Benicije, nazivao je redovničku odjeću servita ''odijelom Marijina udovištva''.
Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci, pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Djevičinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je krajem XV. stoljeća osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio ju je papa Aleksandar VI.
Djevica Marija raznim je čudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema Njezinim žalostima draga, i tako je ona u kršćanskom puku sve više bivala prihvaćena.
Sveta Stolica je 1667. godine dopustila servitima slavljenje BDM Žalosne na treću nedjelju u rujnu. Papa Pio VII. proširio je 1814. godine svetkovinu na svu Crkvu, a Pio X. odredio je da se slavi na današnji dan.
BDM Žalosnu umjetnici prikazuju u suzama, sa sedam mačeva koji joj probadaju srce, ili, umjesto mačeva, uokrug lika Bogorodice sedam je medaljona s prizorima sedam žalosti. Sedam žalosnih događaja iz Marijina života očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer su usmjerene prema istom cilju – otkupljenju čovječanstva.
