Dušni dan – Spomen svih vjernih mrtvih

Sveta majka Crkva u svom bogoslužju svima koji su kao vjernici preminuli 'u znaku vjere' daje važno mjesto. U svakoj Misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i za njih moli. U svom Časoslovu, u prošnjama, ona također moli za pokojne. Ona smrt vjernika opet okružuje svojim bogoslužjem, Misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No, sve to još joj nije dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i Spomendan svih vjernih mrtvih, kada svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri Mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.
 
Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga svetca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i Spomendan mrtvih. No, kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilon službeno uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe, koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni Spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.
 
Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri Mise. Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a ta je da, osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje ''u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo'', kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.
 
Sv. Pavao se u Drugoj poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima koje su postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Među njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat. No, kako piše apostol: ''Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru'' (1 Kor 3,13-15).
 
Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac ''sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh'' (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: ''Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi'' (2 Mak 12,43-45).
 
Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu Misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.
 
Kad 2. studenoga pada u nedjelju, premda je Misa o Spomendanu svih vjernih mrtvih, Časoslov se moli od nedjelje, a izostavlja se Pokojnički časoslov. Ipak se tog dana uz sudjelovanje naroda može moliti Jutarnja i Večernja za pokojne.