Emocije i osjećaji

Na kraju dana, kada prođu sve obaveze i ludo jurcanje za „svijetom“, kada legnemo na počinak, jesmo li sigurni da smo činili dobro za sebe i druge?

Koliko smo puta zastali prije samoga sna, te ostali zamišljeni nad situacijama kada nas je nečija dobrota usrećila, a mi nismo pokazali dovoljno zahvalnosti?

U tim trenucima, kada razabiremo sitne propuste, ogleda se naša duša  koja vapi za hranom, onom koju ovaj brzopleti svijet često ne može i ne zna dati.

Pravednici spavaju mirnim snom, no nama neka tiha slutnja da smo negdje propustili nešto učiniti, ne daje mira.

To je znak da duši nedostaje hrane, a našu dušu među ostalim, može nahraniti dobrota prema potrebitima.

Jesmo li postali ljudi samo s navikama, krivim interpretacijama osjećaja, uzimanjem od drugih i silnog svijeta sve što može hraniti naše tijelo i niske strasti, koje su obično miljama daleko od naše nutrine, naše duše?

Hoćemo li u smiraj naših života doživjeti prosvjetljenje da smo mogli više, a da smo se zadovoljili strahovima i susprezanjem od pogleda u svoju nutrinu?

Što ako se jednoga dana, s malo više godina na leđima, okrenemo iza sebe i vidimo da je sve ono za što smo se trebali boriti, ostalo neobranjeno i laka meta svijetu?

Što ako sve ono za što smo trebali dati srce na pladnju pod svaku cijenu i izboriti se za ono što je ispravno i što je jedino bitno (ljubav), postane i ostane neizgrađeno, nedosanjano, nedostižno?

To su prava pitanja, a odgovori na ta pitanja su nam prečesto u samim pitanjima. No mi jurimo za ciljevima koje nam je svijet zadao kao prijeko potrebne za život, često ne marimo za budućnost, ne marimo za svoje osjećaje u dubini duše.

Jedna od mnogih stvari po kojima su ljudi posebni na ovom svijetu jest način na koji možemo pokazati, iskazati i izreći svoje osjećaje, a mi smo spremni radije zadržati sve to u sebi, odreći se te povlastice koju nam je Bog dao.

Odbijamo biti ono što jesmo: bića kojima je Bog usadio svojstvo izražavanja svojih osjećaja, sposobna dati svu svoju nutrinu kroz riječi i djela.

Kada je to postalo tako teško biti jednostavno onakav kakvim te Bog zamislio i stvorio da živiš, jednostavno da budeš Njegova slika i odraz u svijetu kojem silno trebaju čiste duše i žarom okupana srca za Gospodina?

Zašto našim bićem, našim nutrinama upravljaju strahovi i brzina ovog svijeta?

Zar mislimo da će na kraju našega života netko pitati koliko smo skupocjenih stvari priuštili sebi i svojim bližnjima ili koliko smo noći potrošili na avanture i usputne zabave?

Što ako čitav životni vijek potrošimo na krive stvari koje su bile sebičnog karaktera i tako proživljen život nas dovede pred lice Bogu koji neće imati na temelju čega reći da smo učinili mnoga dobra i primiti nas u život vječni?

Hoće li On imati dovoljno 'materijala' da procjeni da smo kao Njegova djeca za života na zemlji učinili sve kako ne bismo postali surovi, površni, potkupljivi i oni koji ignoriraju potrebite?

Nažalost, ponekad ni sami ne uviđamo kako smo daleko od Božjeg lica i često se trznemo i uvidimo da smo odlutali u krivom smjeru.

Svi odgovori na postavljena pitanja bit će vidljivi na dlanovima, kao što se na nadničarevim rukama vidi njegov minuli rad na polju.

Naši će dlanovi u ovom slučaju biti naša duša, naše srce.

Bog će na koncu našega života pogledati u dubinu našega srca. Hoće li dobiti dobar odgovor na pitanje:

„Jesmo li prema sebi i drugima imali dovoljno emocija i osjećaja, da djelima učinimo drugome dobro i da se proslavi sam Bog?“