Obilježavamo 55. obljetnicu smrti sluge Božjega fra Ante Antića

Sluga Božji fra Ante Antić rodio se 16. travnja 1893. u Prvić-Šepurini na otočiću Prviću kod Šibenika od oca Tome i majke Tade r. Vlahov koji su rodili desetoro djece, a Ante im bijaše šesto dijete po redu. Primio je sakrament krštenja 8. svibnja 1893. u župnoj crkvi sv. Jelene. Nadjenuli su mu ime Ante-Marko. Ime Ante dali su u čast sv. Ante Padovanskog jer su se roditelji zavjetovali da će, ako "Tada rodi zdravo dijete dati ime Ante i poslat će ga da po Božjoj volji postane redovnik-svećenik u Redu sv. Ante". Drugo ime Marko dodali su na spomen prvome djetetu koje je umrlo u prvoj godini rođenja. Osnovno školovanje pohađao je u Zatonu od 1899. do 1905. Pred kraj osnovnog školovanja Antin otac Toma napomenuo je ženi Tadi da ne zaboravi zavjet kojeg su učinili prije Antina rođenja.

Primljen je u sjemenište u Sinju 5. kolovoza 1905. godine. Ušao je u novicijat na blagdan Rana sv. Franje 17. rujna 1911. godine na otočiću Visovcu. Oblači redovnički habit i uzima krsno ime fra Ante koje mu je učitelj novaka pokušavao tri puta izmijeniti. Položio je prve jednostavne zavjete 17. rujna 1912. na Visovcu u ruke provincijala Karla Eterovića. Studirao je filozofiju i teologiju od 1912.  do 1914. u Franjevačkom učilištu u Zaostrogu, a od 1914. do 1918. na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Zaređen je za svećenika 29. srpnja 1917. godine u crkvi sv. Lovre u Šibeniku (po rukopoloženju šibenskog biskupa Luke Pappafava).

Mladu Misu slavio je u Zatonu na blagdan Gospe Snježne 5. kolovoza 1917. godine. Iste godine imenovan je za podmagistra u novicijatu, a učitelj novaka postao je 1919. godine dekretom Uprave provincije. 1925. postaje magistar klerika i vršio tu službu do 1956. godine (u Makarskoj od 1925. do 1946. i u Zagrebu od 1946. do 1956. godine). Kroz to razdoblje svoje slobodno vrijeme posvećivao je molitvi i sakramentu pokore, pisao duhovna pisma, nagovore, vršio duhovne vježbe svećenicima, redovnicama, učiteljicama, profesorima, obiteljima. Ispovijedao se svakog dana pred bilo kojim svećenikom. Zadnji put se ispovjedio javno pred Provincijalom i pred svom samostanskom braćom u Zagrebu. Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. godine u 12.40 sati u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Sprovodne obrede vodio je 8. ožujka 1965. godine u Zagrebu na Mirogoju zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.

Tijelo fra Ante Antića preneseno je s Mirogoja u kriptu Majke Božje Lurdske 15. prosinca 1970. godine. u subotu 17. studenoga 1984. godine u prostorijama nadbiskupskog dvora u Zagrebu pod predsjedanjem kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa, otvoren je postupak za beatifikaciju sluge Božjega oca fra Ante Antića. Spisi procesa za postupak beatifikaciju obuhvaćaju 13.890 stranica.  U Zagrebu je završen proces o čudesnom ozdravljenju 2000. godine i iste godine predan u Rim.
 
Već kao sjemeništarac, a potom kao klerik i svećenik, fra Ante se isticao izvanredno kreposnim životom, osobito čistoćom i dobrotom srca, poniznošću, jednostavnošću, ljubavlju prema Kristu i Bl. Djevici Mariji, vjernošću Crkvi, svome franjevačkom redu i provinciji. Istodobnom, uronjen u Boga, bio je blizak ljudima i njihovim potrebama i problemima. Zbog svega toga već za njegova života nastao je glas o njegovoj svetosti. Taj glas nastavio se širiti i poslije smrti. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji.