Prihvatiti sebe

Prihvaćanjem Boga u sebi, ustvari dobivaš puno veći kapacitet za karakter koji Bog ima zamišljen za tebe, za sve stvari koje ti se trebaju dogoditi da bi izgradile taj karakter, one dobre ali i one loše.

Tek kada sa stopostotnom sigurnošću prihvatiš sebe, ne vanjštinu, ne ono što drugi žele vidjeti i što ti na sebi želiš vidjeti, nego onakvog kakav jesi bez imalo vizualnoga uljepšavanja, u biti si postao više onakav kakvog te treba vidjeti „onaj netko“.

Dokle god smo ispod nekih maski, maskara, lažnih vizualnih pojava, odijela, finoće - to nismo mi. Mi mislimo da je to naš stil, moda, ali to nismo mi. Upravo u onom skromnom, onom u čemu se mi ne možemo zamisliti, sakriva se naše pravo „izdanje“ i to izdanje vidimo u jednoj osobi, onoj za koju nas je Bog poslao. Sve dok se dvije osobe potpuno ne ostave onoga što „nisu oni“, neće se pronaći.

Kad shvatiš u toj promjeni, da te ustvari mijenja Bog, ne ti sebe samoga, napravio si veliki dio posla, a na tebi je samo da prihvatiš mijenjanje. Sve što se dalje događa materijal je za svjedočenje, te darove koji dolaze, u lošim stvarima i kušnjama, u promišljanjima o teškoći, o tome što prolazimo dok smo sami i ne nalazimo tog „nekog“, zar ne liči na Kristovu agoniju u Getzemaniju? Zar ne liči na Kristovu agoniju dok je vapio „Oče, zašto si me ostavio?“?

Koliko nam je dano, koliko mi malo „vidimo“, a samo treba povjerenja, prave vjere, i hoditi onakvim kakvim nas je Bog zamislio, isklesao u začetku. Odbaciti treba sve ono što smo napravili od sebe „zbog drugih“, da bi se svidjeli drugima, i prigrliti izdanje koje Bog ima u nama, od našeg rođenja.

Blago se sakriva u srcu, onog trenutka kada doživiš prve muke ili blagostanje, ovisno koliko se ustrajno u promjenama posvetiš Bogu, koliko se moliš. Ako uistinu prihvatiš i kažeš „Bože, ja jesam tvoj, sve moje je tvoje, jedino što je moje je put kojim moram proći da bi drugima pokazao svjetlo.“ , a to svjetlo ni ne vidimo i ne shvaćamo da smo upravo - mi sami.

Zamisli da na svijetu ne postoji više ni jedna Biblija, i ogromna oluja snađe cijeli planet, ostanemo goli i bosi, ostaneš jedini na svijetu koja je ikada pročitao Sveto Pismo....zamisli koliko blago nosiš u sebi, čovječe?????

Koja otajstva si preuzeo na sebe, kada je u tebi sačuvana posljednja skripta Svetog Pisma.
Upravo to čovjek doživi kada se odrekne čitavog svijeta, mišljenja drugih, pogleda drugih, očekivanja drugih, kada shvati da ništa na ovom svijetu ne ide od naše ruke nego onda kada Bog odluči da tako bude.

Tada kada prihvatiš da sutra može biti konac svijeta, a ti si spreman, ti si uradio od sebe ono što je Bog htio da učiniš, putovao si tim putem i posvjedočio ljudima da je to uistinu Put, to je ispunjena zadaća skromnog sluge, koji ne očekuje ništa zauzvrat, ni pohvalu ni zahvalu.

Blago koje se sakriva u svima nama je otajstvo Kristovo, otajstvo Marijinog poslanja, za muškarca jedno, za ženu drugo.

Do tog treba doći, umrtviti svijet u nama, našim životima, živjeti skromno, ponizno, prihvaćati ono što Bog daje kada nas mijenja na svoju sliku.

Pa kad mijenjaš programe na televizoru između mijenjanja programa ekran je crn, zar ne? U našim životima je isto tako, praznina ogromna, u trenucima kada odbacimo sve što nam je svijet dao, da bi uzeli Božji plašt ljubavi na sebe. U toj transformaciji, mijenjanju, period kada je crno sve oko nas, to je kušnja, muka, agonija, jer nemamo ništa, odbacili smo sve, a nadamo se boljem.

Zato, pažljivo treba birati puteve, jer nekome si upravo ti posljednja Biblija koju će moći pročitati ili „čuti“, a to je ogromna zadaća, velika zapovijed dana baš svakome od nas, a konca ovom svijetu - ne znamo!

Blago je u nama, u življenju onoga što čitamo, pitanje je da li smo ovdje samo da ugodimo svojoj vanjštini, koja je čitavo naše biće, jer naš duh ne prebiva na ovom svijetu nego gore, u nebesima. Naš konačni cilj je Nebo, ne Split, i u tom kretanju prema Nebu, naš duh kao i Kristov mora biti u Nebu, ne na zemlji.... S tom vjerom, spašeni smo u svakoj muci baš poput Krista, obogaćeni smo smrću za novi život, zato vrijedi ubiti svijet u sebi, vrijedi ubiti lažne ideale, vrijedi prihvatiti do srži Boga, jer srž  je ono mjesto koje moramo urediti u sebi samima, kako bi Bog prebivao u nama!