Od kada se štuju mučenici u kršćanstvu?

Od samih je početaka Crkva imala svoje mučenike – muževe i žene koji su vjernosti Kristu Gospodinu zasvjedočili svojim životom. Zato se u grčkom i nazivaju marture – svjedoci. Vrijeme Crkve uvijek je, manje ili više, vrijeme mučenika, sve tamo od prvih progona Heroda Mlađega, preko Nerona i drugih rimskih careva, pa do primjera iz današnjih dana. Iako se u samim početcima kršćanstva izraz 'mučenik' rabio za apostole, izraz se počeo rabiti za sve koji su trpili poteškoće zbog svoje vjere.

U Novom zavjetu pojam mučenik označava ponajprije svjedoka, a Luka govori o svjedocima Kristova uskrsnuća. Kršćanska se vjera temelji ne samo na očevicima Kristovih djela, nego upravo na svjedocima koji u činjenici Kristove smrti i uskrsnuća svjedoče i dubokim osobnim uvjerenjem prepoznaju otajstvo našega spasenja. Tako Isus šalje svoje učenike da budu svjedoci Njegovih djela uključujući i uskrsnuće: (Isus) im reče: 'Ovako je pisano: 'Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih, i u njegovo će se Ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.' Vi ste tomu svjedoci'' (Lk 24,46-48). Uz ova značenja u Novom zavjetu poznat je i pojam mučeničkog svjedoka u osobi Stjepana koji je svjedočeći prolio svoju krv.

Mučeništvo kao svjedočenje vlastitim životom sigurno je zasvjedočeno u opisu mučeništva sv. Polikarpa sredinom 2. st. Mučenik se bori protiv Sotone.

Kult mučenika oblik je štovanja pokojnika, što je prisutno u svim kulturama. Članovi obitelji sastajali bi se na grobu svojih pokojnika, osobito o njihovu rođendanu, gdje su onda činili žrtve ljevanice ili obdržavali refrigerium, gozbu u čast pokojnika. U Rimu su se takve gozbe održavale osobito u veljači, koja je u ono vrijeme bila posljednji mjesec u godini. Izgleda da je blagdan Katedre sv. Petra smješten u taj mjesec upravo zbog toga. Kršćani inače nisu odbacivali poganske običaje ako nisu bili u suprotnosti s kršćanskim načelima. Želeći biti slični svome Gospodinu i u Njegovu ukopu, kršćani su odbacili spaljivanje pokojnika i odlučili se za sahranjivanje. Umjesto refrigeriuma, slavili su Euharistiju, a umjesto žalopojki, pjevali su himne i psalme.

Kult mučenika u osnovi je sličan štovanju pokojnika i vezan je prvenstveno uz njegov grob. Dok su se pogani okupljali oko grobova svojih pokojnika o njihovu rođendanu, kršćani su se okupljali na grobovima svojih mučenika o njihovu nebeskom rođendanu (dies natalis), na dan njihova mučeništva. Tako su se npr. vjernici iz Smirne već u 2. st. okupljali svake godine na dan mučeništva biskupa Polikarpa u radosti i veselju. Tom je prigodom euharistijsko slavlje bilo osobito svečano, kako to svjedoče brojni stari liturgijski spisi. U početku se nije puno razlikovalo štovanje umrlih kršćana od štovanja mučenika. Tek Augustin pobliže određuje da se za mučenike ne moli, nego za ostale pokojnike, da bi se kasnije i kršćani molili 'preko' njih (kao zagovornika), a ne za njih. Za razliku od ostalih umrlih kršćana, na grobu mučenika nije se okupljala samo njegova rodbina, nego svi vjernici. Kršćani su se molili svojim mučenicima da ih zagovaraju kod Boga, kako to svjedoči Memoria apostolorum u katakombama sv. Sebastijana u Rimu, gdje su na crvenom zidu upisani grafiti u kojima se moli Petra i Pavla da zagovaraju pojedine pokojnike.

Uskoro se dies natalis pojedinog mučenika počeo slaviti svečanom Euharistijom na njihovu grobu koji više nije bio običan, nego posebno čašćen i uređen. Sa slobodom koju su kršćani dobili u 4. st., na grobu mučenika grade se bazilike. Vrlo skoro kult mučenika širi se i izvan mjesta njihova mučeništva, a kult manje poznatih mučenika od 4. st. širi se prijenosom njihovih moći. Gdje god su se nalazile moći pojedinog svetca, razvijao se i njihov kult, tako da je uskoro postalo nezamislivo sagraditi oltar u koji ne bi bile ugrađene kosti mučenika. Kasnije spomeni svetaca ulaze i u liturgijske knjige. Koncem 4. st. rimski kalendar bilježi 50 imena mučenika kao i 12 papa.

Najpoznatiji i najmasovniji progoni u Rimskom Carstvu zbili su se početkom 4. stoljeća, za vrijeme cara Dioklecijana. On je 303. zajedno sa svojim kolegama Maksimijanom, Galerijem i Konstancijem Klorom izdao niz edikata kojima se pod prijetnjom strogih kazni zahtijeva od kršćanskih vjernika da prakticiraju tradicionalne rimske obrede; kasniji su edikti, pak, bili usmjereni protiv kršćanskog svećenstva te su doveli do konfiskacije crkvene imovine i spaljivanja crkvenih knjiga i tekstova. Progoni su bili različiti po svom intenzitetu u različitim dijelovima Carstva; na zapadu, u Britaniji i Galiji bili su najslabiji, a u istočnim provincijama najžešći. U nekoliko navrata edikti su poništavani, da bi ih formalno ukinuo tek Milanski edikt koji su 313. donijeli carevi Konstantin i Licinije.