Sveti Vinko Paulski – apostol kršćanske ljubavi

Sveti Vinko Paulski – apostol kršćanske ljubavi

Sveti Vinko utemeljitelj je Družbe sestara milosrdnica. Godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac osnovao je Družbu Kćeri kršćanske ljubavi u Parizu, koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva: za napuštenu djecu, za siromašne, bolesne, stare i zatočene.

vinko.jpg
Autor
Laudato/M.R.
Fotograf
en.wikipedia.org
Objavljeno:
 
27.09.2024 08:15

 

''Svjetlom vjere upoznajemo u siromasima samoga Isusa Krista, koji nije bio zadovoljan samo time da bude siromašan, nego je htio da bude nazvan učiteljem i ocem siromaha.'' (Sv. Vinko Paulski)

Spomendan sv. Vinka Paulskog slavi se 27. rujna. Sveti Vinko Paulski rodio se 1581. godine u Francuskoj, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Unatoč siromaštvu, roditelji su ga školovali nadajući se da će, ako postane svećenik, potpomagati obitelj. Vinko je zaređen za svećenika 1600. godine. Umro je u Parizu 1660. godine.

Nakon nekog vremena postao je župnik u Clichyju. Znajući u kakvoj zapuštenosti i bijedi, duhovnoj i materijalnoj, žive obični ljudi tog vremena, sv. Vinko započinje s pučkim misijama na njihovim imanjima, koje su dovele do osnivanja misionara lazarista. Pučke su se misije sastojale od propovijedanja i dijeljenja sakramenata, s posebnim naglaskom na životnu ispovijed kojoj je pristupao velik broj ljudi. Budući da su pučke misije bile sve uspješnije i masovnije, sv. Vinku bila je potrebna pomoć. Pridružilo mu se nekoliko svećenika koji su po mjestu sv. Lazara nazvani lazaristi, poznati i po odgoju svećeničkih pripravnika i po održavanju duhovnih vježbi za svećenike.

No ono po čemu je sv. Vinko poseban jest to što je utemeljitelj Družbe sestara milosrdnica. On je godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac osnovao u Parizu družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva: za napuštenu djecu, za siromašne, bolesne, stare, zatočene. Time su prvi put redovnice bile uključene u aktivni apostolat.

Kako se broj Vinkovih kćeri iz godine u godinu povećavao, njihova se djelatnost s vremenom počela širiti i izvan Francuske, po Europi i svijetu. Danas je milosrdnička grana najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 1845. godine, kada je iz austrijskog Tirola, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest 'bijelih sestara'. Biskup Haulik, poslije nadbiskup i kardinal, bio je srcem i rodom Slovak, ali ljubio je Hrvatsku kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskog naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. U sklopu tih nastojanja bio je i njegov poziv sestrama milosrdnicama iz Tirola.

Za sestre je prethodno dao sagraditi crkvu i samostan te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti sa svojim radom.

Prve sestre udarile su temelje dvjema najjačim družbinim djelatnostima: odgojno-prosvjetnom radu u školama i njezi bolesnika i starih osoba u bolnicama i domovima.

Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu (1848. – 1945.) dala je nekoliko tisuća vrsnih učiteljica, a Ženska realna gimnazija (1926. – 1945.) pod geslom ''Pro Deo et Patria'' posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U čuvalištima, vrtićima i sirotištima, sestrama je bio povjeren odgoj i skrb za najmlađe, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži.  Sestre su svoje znanje  pronijele ne samo Hrvatskom nego i izvan nje: po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji..., ne zanemarivši pritom i apostolat kršćanskog odgoja.

Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a godine 1853. i konvikt za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan ručak iz samostanske kuhinje, neka i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.

Svoje služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. ta bolnica seli u nove prostore u Ilici, ali zbog sve većih potreba godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti.

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju brigu za kućanstvo gotovo u svim crkvenim zavodima u Zagrebu, a 1924. i u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Prvih 11 godina zagrebačka zajednica sestara pripadala je u upravnom pogledu Kući matici u Zamsu, a od godine 1856., kada se ona odjeljuje od Zamsa i postaje samostalnom družbom, upravljaju njome superiori zajedno s vrhovnim glavaricama. Godine 1922. dokida se služba superiora te Družbom hrvatskih milosrdnica upravlja vrhovna poglavarica sa svojim vijećem. Tako do danas.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: