Sveti Vinko Paulski – apostol kršćanske ljubavi
Sveti Vinko utemeljitelj je Družbe sestara milosrdnica. Godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac osnovao je Družbu Kćeri kršćanske ljubavi u Parizu, koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva: za napuštenu djecu, za siromašne, bolesne, stare i zatočene.
''Svjetlom vjere upoznajemo u siromasima samoga Isusa Krista, koji nije bio zadovoljan samo time da bude siromašan, nego je htio da bude nazvan učiteljem i ocem siromaha.'' (Sv. Vinko Paulski)
Spomendan sv. Vinka Paulskog slavi se 27. rujna. Sveti Vinko Paulski rodio se 1581. godine u Francuskoj, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Unatoč siromaštvu, roditelji su ga školovali nadajući se da će, ako postane svećenik, potpomagati obitelj. Vinko je zaređen za svećenika 1600. godine. Umro je u Parizu 1660. godine.
Nakon nekog vremena postao je župnik u Clichyju. Znajući u kakvoj zapuštenosti i bijedi, duhovnoj i materijalnoj, žive obični ljudi tog vremena, sv. Vinko započinje s pučkim misijama na njihovim imanjima, koje su dovele do osnivanja misionara lazarista. Pučke su se misije sastojale od propovijedanja i dijeljenja sakramenata, s posebnim naglaskom na životnu ispovijed kojoj je pristupao velik broj ljudi. Budući da su pučke misije bile sve uspješnije i masovnije, sv. Vinku bila je potrebna pomoć. Pridružilo mu se nekoliko svećenika koji su po mjestu sv. Lazara nazvani lazaristi, poznati i po odgoju svećeničkih pripravnika i po održavanju duhovnih vježbi za svećenike.
No ono po čemu je sv. Vinko poseban jest to što je utemeljitelj Družbe sestara milosrdnica. On je godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac osnovao u Parizu družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva: za napuštenu djecu, za siromašne, bolesne, stare, zatočene. Time su prvi put redovnice bile uključene u aktivni apostolat.
Kako se broj Vinkovih kćeri iz godine u godinu povećavao, njihova se djelatnost s vremenom počela širiti i izvan Francuske, po Europi i svijetu. Danas je milosrdnička grana najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.
Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 1845. godine, kada je iz austrijskog Tirola, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest 'bijelih sestara'. Biskup Haulik, poslije nadbiskup i kardinal, bio je srcem i rodom Slovak, ali ljubio je Hrvatsku kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskog naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. U sklopu tih nastojanja bio je i njegov poziv sestrama milosrdnicama iz Tirola.
Za sestre je prethodno dao sagraditi crkvu i samostan te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti sa svojim radom.
Prve sestre udarile su temelje dvjema najjačim družbinim djelatnostima: odgojno-prosvjetnom radu u školama i njezi bolesnika i starih osoba u bolnicama i domovima.
Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu (1848. – 1945.) dala je nekoliko tisuća vrsnih učiteljica, a Ženska realna gimnazija (1926. – 1945.) pod geslom ''Pro Deo et Patria'' posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U čuvalištima, vrtićima i sirotištima, sestrama je bio povjeren odgoj i skrb za najmlađe, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži. Sestre su svoje znanje pronijele ne samo Hrvatskom nego i izvan nje: po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji..., ne zanemarivši pritom i apostolat kršćanskog odgoja.
Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a godine 1853. i konvikt za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan ručak iz samostanske kuhinje, neka i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.
Svoje služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. ta bolnica seli u nove prostore u Ilici, ali zbog sve većih potreba godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti.
Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju brigu za kućanstvo gotovo u svim crkvenim zavodima u Zagrebu, a 1924. i u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.
Prvih 11 godina zagrebačka zajednica sestara pripadala je u upravnom pogledu Kući matici u Zamsu, a od godine 1856., kada se ona odjeljuje od Zamsa i postaje samostalnom družbom, upravljaju njome superiori zajedno s vrhovnim glavaricama. Godine 1922. dokida se služba superiora te Družbom hrvatskih milosrdnica upravlja vrhovna poglavarica sa svojim vijećem. Tako do danas.
