Sveta Elizabeta Portugalska

Elizabeta je rođena u 13. stoljeću kao kraljevska kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potjecaše iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi - što bi morao biti normalan preduvjet braka - već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka i svetica prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla te činiti ono što je dobro.
 
Elizabeta je rodila jednoga sina, kome dade ime Alfonz, a koji će oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćerku po imenu Konstanciju, koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV.
 
Brak joj, nažalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman čovjek te uživao nezakonite i grešne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.
 
Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranku, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.
 
Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo.
 
Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imutak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice te pošla na hodočašće u Compostellu, na grob sv. Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Vratila se umorna te u Estremozu 4. srpnja 1336. Bogu predala dušu.
 
Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti. Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svetom.

Zazivaju je kod ljubomore, a zaštitnica je mira, mirotvoraca, nevjesti, udovica, dobrotvornih djela i društava, dobrotvora, problematičnih brakova, krivo optuženih ljudi, kraljica, trećoredica, žrtava preljuba, nevjere i ljubomore, Coimbre te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.