Sveta Jelena Križarica

Sveta Jelena rodila se sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji, a potjecala je iz veoma skromne obitelji. Ako je vjerovati predaji koju spominje sv. Ambrozije, vršila je službu “stabulariae”, a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio se njome Konstancije Klor. Vjerojatno je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane car. Kad je on 293. bio stvarno imenovan carom, Jelena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.

I tako je Jelena sve do g. 306. ostala ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa je pozvao svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo ju svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Jelena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj su podlegli toliki što su iz opanaka prešli u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj nisu zavrtjeli glavom.

Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bjednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.

Iz svega navedenoga jasno se vidi da je sveta Jelena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su ju stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.

Sveta Jelena sva je bila prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu Zemlju želeći obići ona sveta mjesta što ih je svojim životom posvetio naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike Rođenja u Betlehemu te Uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato je nadario i dao ih raskošno uresiti.

Jedna predaja, što seže sve do pod konac IV. stoljeća, a koju spominje i sv. Ambrozije, kaže da je sveta Jelena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Jelena je pronašla Isusov križ 326. godine. Jeruzalemski biskup Makarije savjetovao je stavljanje neizlječivih bolesnika na tri pronađena križa. Ako se dogodi čudesno ozdravljenje na dodir jednog od njih, bit će to siguran znak da se radi o Kristovu križu. Za uspomenu na taj događaj podigla je bazilike na Isusovu grobu i na mjestu pronalaska Kristova Križa. To je bazilika Svetog groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Jelenom.

Sveta Jelena, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla je u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu tamo negdje između 328. i 330. godine. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su ju štovati kao sveticu. Sveti Euzebije kaže o njoj “da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene”. Sveti Ambrozije nazvao ju je “velikom ženom svete uspomene”. Sveti Paulin Nolanski veličao ju je zbog njezine velike vjere. Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci ju slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao sveticu slavi jedino nju i to 18. kolovoza. Sarkofag svete Jelene nalazi se u vatikanskim muzejima. Svetičin lik ovjekovječili su i mnogi umjetnici.