Sveta Klara Asiška, zaštitnica televizije
Sveta Klara u Božićnoj noći 1252. godine imala je viđenje zbog kojeg je proglašena zaštitnicom televizije.
U siječnju god. 1952., Arnaldo Fortini, već godinama gradonačelnik Asiza, istaknuti franciskolog, predsjednik Međunarodne zajednice Franjevačkih studija, bio je u punom poslu oko priprema za VII. stoljetnicu smrti sv. Klare Asiške. Ta okolnost omogućila mu je da pregleda i prouči brojne i predložene spise u vezi sa svetom Klarom. Upao mu je u oči jedan prizor iz potpuno sigurnih suvremenih izvora, u kojemu je našao elemente koji danas ulaze u moderni izum televizije. Riječ je o sljedećem događaju, koji nam donosi službena Legenda svete Klare, koja se pripisuje Tomi Čelanskom.
Upravo kako se u bolesti pamćenjem opominjala svojega Krista, tako je i Krist nju pohađao u njezinim patnjama. U ono vrijeme na Božić, kada svijet s anđelima zanosno kliče rođenome Djetešcu, sve su Gospođe otišle u oratorij na jutarnju, a majku, pritisnutu bolima, ostaviše samu. Kad je počela razmišljati o malešnome Isusu, i veoma se žalostila što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama, uzdahnuvši reče: ''Pogledaj, Gospodine Bože, kako sam ti sama ostavljena na ovome mjestu!''
I gle, iznenada joj je u ušima počelo odzvanjati ono divno suglasje koje se odvijalo u crkvi Svetoga Franje. Slušala je psalmodijsko klicanje braće, pratila skladnost pjevača, čak je uhvatila zvuk orgulja. Udaljenost mjesta nikako ne bijaše takva da bi se ono moglo čuti na ljudski način, nego je ona svečanost ili na božanski način doprla do nje, ili joj je sluh bio izoštren iznad ljudskih mogućnosti. Ono što je doista nadmašilo ovo viđenje jest to da je bila dostojna vidjeti same Gospodinove jaslice. Kad su ujutro kćeri došle k njoj, blažena Klara im je rekla: ''Neka je blagoslovljen Gospodin Isus Krist koji me nije ostavio kada ste me bile vi ostavile. Naime, po milosti Kristovoj čula sam cijelu onu svečanost koju su noćas proslavili u crkvi svetoga Franje''.
Televizija je upravo bila 'bum', pa je Arnaldo Fortini pomislio da ''takva tako snažna i raširena djelatnost'' mora imati svetoga zaštitnika te da bi se crkvenim vlastima mogla sv. Klara predstaviti kao najprikladnija. Dana 20. prosinca 1953. predložio je, u ime Međunarodne zajednice Franjevačkih studija, da se izabere za zaštitnicu radija i televizije sv. Klaru Asišku. Prijedlog završava ovim riječima: ''Djevica iz Svetoga Damjana može preko uzbudljivog etera ujediniti u jednu misao ljubav i dušu svih ljudi i svih nacija.''
Ova zamisao objavljena je preko tiska, radija, televizije i svih kanala koje društvo može koristiti, ali zajedno s tim promidžbenim hitcem Arnaldo Fortini nastavio je pokret kao iskusan službenik, poslavši istoga dana, 20. prosinca 1953., službenu molbu, uvijek u ime Međunarodne zajednice Franjevačkih studija, asiškom biskupu, mons. Placidu Nikoliniju, da bi pobudio zanimanje kod Svete Stolice za tu stvar. ''Asiški biskup'', navodimo Arnalda Fortinija, ''svojim ugledom i svojom službom, bio je najprikladniji čovjek za razvoj toga poticaja. Dugujemo njemu, njegovoj gorljivosti, njegovoj ljubavi prema domovini sv. Franje, prijedloge i djelatnosti preko kojih je serafski svetac god. 1939. bio proglašen zaštitnikom Italije. Biskup se dao na posao s velikim oduševljenjem, prikupivši pristanke istaknutih crkvenih i laičkih osoba te Uprave talijanske radiotelevizije i poslao ih, zajedno sa službenom molbom, na Kongregaciju za obrede''.
Mons. Nicolini također je ubacio prijedlog, kao misao koja bi poduprla odobrenje Svete Stolice, govoreći na radiju prigodom zatvaranja Klarine godine.
Prvi važan ishod poticaja što ga je promicala Međunarodna zajednica Franjevačkih studija i Asiška biskupija dogodio se u Milanu 29. siječnja, kada je nadbiskup, mons. Montini, dok je blagoslivljao zavod 'A' (televizijski odjel) Talijanske tvornice Magneti Marelli, povjerio ga zaštiti sv. Klare. Za tu prigodu bila je pripremljena elegantna pozivnica sa svetičinom slikom i tekstom 'televizijskog' događaja iz njezina života.
Dana 3. travnja 1955. generalni poglavari četiriju franjevačkih obitelji (P. Agostino Sépinski za OFM; P. Vittorio M. Costantini za OFMConv.; P. Benigno da S. Ilario za OFMCapp. i P. Giovanni Boccella za TOR) podnijeli su Papi Piju XII. svoju službenu molbu. Taj dokument znači važan korak na 'putu patronata' iz dvaju razloga. Kako se vidi, ne govori se više o radiju, nego samo o televiziji (patronat radiofonije već je povjeren sv. Gabrijelu arkanđelu, Božjem vjesniku u prostoru). Na drugome mjestu, dokument se podudara s činjenicom da je Generalna kurija OFM-a (tj. središnji ured Reda koji surađuje s uredima Svete Stolice) postala gorljivim sudionikom ovoga poticaja te se pobrinula, kad je to bilo potrebno, za izradbu i uređenje dokumentacije koju traži Kongregacija za obrede. Otac Anastasio Curziola, generalni prokurator, upravljao je poslovima uobičajenom marljivošću i sposobnošću, u čemu mu je djelomice pomogao o. Berardo Capezzali.
U jesen 1957. sv. Klara proglašena je zaštitnicom španjolske televizije. Službeni nadnevak sveopćeg proglašenja Svete Stolice je 4. veljače 1958. To je, naime, nadnevak koji nosi apostolski breve 'Clarius Explendescit', a slavi se 14. veljače, kada je obznanjen.