Sveta majka Terezija – na slavu Božju i u ime siromaha

Majka Terezija ostat će najuvjerljivije utjelovljenje veličine evanđeoske ljubavi u našem vremenu. Njezina je ljubav proizlazila iz činjenice što je prije svih drugih umjela zamijetiti čovjeka u potrebi i pomoći mu, ne dajući se zaustaviti granicama, niti pomanjkanjem potrebnih sredstava.

''Svetošću ćemo biti sposobni služiti drugim ljudima, svima. A ovo je svakidašnja svetost: živjeti u miru i ljubavi, pomagati onima koji trebaju tvoje ruke, tvoje riječi, tvoje srce. Biti uvijek spreman na odricanje, na služenje, na ljubav – to je svetost'', riječi su majke Terezije.

Sveta majka Terezija albanskog je porijekla, a rođena je u Makedoniji, u Skopju, kao Agnes Gonxha Bojaxhiu 26. kolovoza 1910. Kad joj je bilo samo devet godina, poginuo joj je otac Nikola, a obitelj se tada suočila s velikim novčanim poteškoćama. Da bi uzdržavala obitelj, majka Drana otvorila je tkaonicu i trgovinu tkaninama, a svoju djecu odgajala je strogo, ali u velikoj ljubavi i kršćanskome duhu. Agnes je kao djevojčica redovito odlazila u crkvu i pjevala u crkvenom zboru, a kad joj je bilo 12 godina, poželjela je postati časnom sestrom.

U dobi od 18 godina napustila je dom i domovinu te se zaputila u Irsku, gdje je pod imenom sestra Marija Terezija primljena u Institut loretskih sestara. Nekoliko mjeseci kasnije, poslana je u Indiju, u Kalkutu, gdje je dovršila redovničku formaciju, položivši prvo privremene, a onda i vječne zavjete, a godine 1944. postaje ravnateljicom škole Svete Marije.

Prvih dvadeset godina svog redovničkog života provela je poučavajući djevojke, te istovremeno izgrađujući snažnu duhovnost koja se oslanjala na ljubav i molitvu prema susestrama i učenicama. Gospodin ju je tijekom tog vremena unutarnjim prosvjetljenjima pripravljao za ono što će se kasnije pokazati kao njezina izvanredna i neobična pustolovina. Majku Tereziju najviše je zabrinjavala ravnodušnost ljudi prema siromasima, koji su u velikom broju stradavali u bijednim naseljima i na ulicama grada.

Za vrijeme jednoga putovanja vlakom 1946., čula je jasnije nego prije Isusov glas koji ju je pozivao da sve napusti kako bi se stavila u službu siromaha. Majka Terezija prihvatila je taj poziv, a dan koji će joj u potpunosti promijeniti život nazvala je danom odluke. Trebalo je vremena da bi ishodila dopuštenje napustiti loretske sestre, ali je naposljetku 1948. godine postala slobodnom slijediti svoj poziv i ući u svijet siromaha. Obukla je sari – bijelu haljinu kakvu nose Indijke, s plavim crtama, i u svom novom habitu zaputila se u Patnu k medicinskim sestrama misionarkama na kratki tečaj bolničarstva. Vrativši se u Kalkutu, privremeno se smjestila kod malih sestara siromaha. U prosincu 1948. prvi put se zaputila u siromašne četvrti: posjećivala je obitelji, ispirala rane djeci, pobrinula se za starca koji je lutao posve izgubljen ulicom, a ženu na samrti koja je danima ležala na ulici i kojoj nitko nije pritekao u pomoć, odnijela je u obližnju bolnicu. Kalkuta je bila puna ljudi koji su umirali na takav način.

Terezija je shvatila da nešto mora poduzeti. Zatražila je i primila dopuštenje da se smjesti u jednom napuštenom hinduskom hramu, utočištu prosjaka. Majka Terezija pretvorit će ga u svoju prvu Kuću umirućih. Siromašne četvrti sa siromasima kojima je bila potrebna nada, s napuštenom djecom potrebitom ljubavi i umirućima, postat će misionarskim tlom majke Terezije i žena koje su joj se odlučile pridružiti u načinu življenja i nastojanjima, a zajedno će utemeljiti Kongregaciju Misionarki ljubavi. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća započelo je širenje Misionarki ljubavi u ostale dijelove Indije.

Kasnije su otvorene brojne kuće u različitim dijelovima svijeta, u kojima su zaklon pronašli najsiromašniji. Osamdesetih godina 20. stoljeća majka Terezija otvorila je misijske kuće i u komunističkim zemljama, uključujući bivši Sovjetski Savez, Albaniju i Kubu. Kako bi još bolje odgovorila na potrebe siromaha, majka Terezija ovoj je prvoj kongregaciji pridružila još neke: braću misionare ljubavi, kontemplativne sestre i braću, oce misionare ljubavi te skupine laičkih suradnika. Njezini napori i inicijative nisu mogli proći nezapaženo. Slike ove sitne i pogrbljene žene, naboranog i najčešće nasmijanog lica, odjevene u bijeli sari, obišle su cijeli svijet pobuđujući divljenje mnogih: majka Terezija tješi umiruće, povija rane teško bolesnih ljudi, majka Terezija grli napuštenu djecu. To divljenje pretočilo se i u značajna priznanja poput indijske nagrade ''Padmashri'', koju je primila 1962. te Nobelove nagrade za mir koja joj je uručena 1979. godine.

Sve te pohvale i pozornost primala je ''na slavu Božju i u ime siromaha''. Posljednjih godina svoga života, unatoč ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, nastavila je voditi Kongregaciju i odgovarati na potrebe siromašnih. Majka Terezija preminula je u Kalkuti 5. rujna 1997. godine. Oplakivao ju je čitav svijet prateći njezin polagani odlazak, a indijska država organizirala joj je pogreb s državnim počastima.

Pokopana je u matičnoj kući Misionarki ljubavi, a njezin je grob ubrzo postao mjestom hodočašća i molitve. Majku Tereziju blaženom je proglasio papa Ivan Pavao II. 19. listopada 2003., a svetom papa Franjo u Rimu 4. rujna 2016. godine.