Sveti Eustahije, Teopista, Teopisto i Agapije

Zaključujući svoju opširnu studiju o legendi koja se splela oko lika sv. Eustahija, njegove žene i sinova, učeni i svojim hagiografskim radovima temeljiti učenjak bolandist H. Delehaye tvrdi da nam još i danas ni jedan svetački tekst nije poznatiji od legende o sv. Eustahiju, no tekst je lišen povijesne vrijednosti. To je zaključak solidne povijesne znanosti. Glavni junak te legende, koju nazivaju hagiografskim romanom, zahvaljujući spretnosti njezina pisca, neobičnom snagom nametnuo vjeri priprostog puka da je uvršten u broj svetih pomoćnika te da se štuje kao zaštitnik lovaca.
 
Kult je sv. Eustahija dosta rano bio živ u Rimu. Najstariji je, barem do sada poznati, njegov spomenik dijakonija ili bazilika Sv. Eustahija koju spominju početkom VIII. stoljeća dokumeti pape Grgura II. O njoj govori i Liber pontificalis u životopisima pape Leona III. i Grgura IV. Ta je bazilika obnovljena za pontifikata Celestina III., koji ju je posvetio 12. svibnja 1196. u uvjerenju da je u glavni oltar položio kosti sv. Eustahija i članova njegove obitelji. Sv. Eustahije daje čak i ime 13. kotaru grada Rima.
 
Legenda je o sv. Eustahiju u srednjem vijeku imala neobičan uspjeh. Sačuvana je u mnogim verzijama, redakcijama i prijevodima: grčkoj, latinskoj, armenskoj, sirskoj, gruzijskoj, koptskoj, slavenskima. Imamo je i na živim modernim jezicima Sve su te verzije različite u pojedinostima, no složne u onome što je bitno, a to je: pripovijest o čudesnom obraćenju svetog Eustahija, avanture s njegovom obitelji i mučeništvo.
 
Prema spomenutoj legendi, Eustahije bijaše visoki časnik u vojsci cara Trajana. Zvao se Placid. Kad je jednom u lovu progonio jelena neobične veličine, nenadano je među njegovim rogovljem ugledao svijetlu sliku Krista Raspetoga te iz neba čuo glas koji ga je pozivao na spasenje besmrtne duše. Zahvaćen tim glasom, dao se skupa sa svojom ženom Teopistom te svoja dva sina Teopistom i Agapijem krstiti. Na krštenju je dobio novo ime - Eustahije.  Gospodin mu je tada objavio kakve će sve muke pretrpjeti i na koncu Krista proslaviti. Na koncu su i on i cijela mu obitelj poginuli mučeničkom smrću. Ženu mu odvedoše u roblje. Jednog sina ote lav, a drugoga vuk. Nesretnik se tada odluči na isposnički život i uputi u osamu pustinje. Nakon petnaest godina molitve mu bivaju uslišane te se obitelj opet nađe na okupu. No ne za dugo. Želeći proslaviti jednu od sovjih pobjeda, Trajanov nasljednik Hadrijan odluči svojim bogovima upriličiti svečansot. Kako su odbili sudjelovati u poganskom slavlju Eustahije i njegova obitelj osuđeni su na smrt. 

Zatovriše ih u utrobu velikog mjedenog bika, a zatim ispod njega zapališe vatru. Postao je zaštitnik u svim životnim teškoćama, ubrojen među četrnaest svetih pomoćnika.
 
Blagdan mu se od sredine VIII. stoljeća slavi 20. rujna. Slavi ga jednako i istočna Crkva.
Popularnost legende o sv. Eustahiju pridonijela je stvaranju drugih legendi, kao i one što poistovjećuje svetište Majke Božje Santa Maria in Vulturella u brdima Mentorella, nad Tivolijem, s mjestom na kojem se dogodilo čudo s jelenom.