Sveti Filip Neri, drugi apostol Rima

 

Sveti Filip rodio se 21. srpnja 1515. u popularnoj gradskoj četvrti Firence, zvanoj S. Pietro in Gattolino. Ako je istina da okolina utječe na čovjeka, na njegov rast i izgradnju, onda je mali Filip imao sreću što se rodio u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji je pun bajoslovnih umjetnina, ali i koji okružuje prekrasna priroda. Iako je rano izgubio majku Lukreciju, u potpunosti ju je zamijenila dobra maćeha, druga očeva žena. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca u Samostanu sv. Marka.

 

Još dosta mlad, god. 1532., po očevu nalogu, pošao je k svom rođaku Romulu, trgovcu, u San Germano, danas Cassino, podno glasovite benediktinske opatije. Trgovački su ga poslovi slabo privlačili. On nije bio rođeni trgovac, iako je ta grana u njegovu rodnom gradu veoma cvala i učinila ga bogatim. Radije se zavlačio u tišinu benediktinske opatije Monte Cassino ili u samotnu prirodu te ondje razmišljao. Napustio je godine 1534. svog rođaka u San Germanu, njegovu trgovinu te kao siromašan hodočasnik pošao na sjever u Rim.

 

 

Došavši u Rim, sveti  Filip nastanio se kod svoga zemljaka Geleotta Caccia koji je vodio poslove papinske carinarnice. Kao naknadu za stan i uzdržavanje odgajao je njegova dva sina. Inače, njemu nije mnogo trebalo jer bio je veoma skromnih zahtjeva. Zadovoljio se s malo kruha, sira, maslina, a to bi zalio čašom svježe vode. Filip je u Vječnom Gradu pohađao učilište Sapienza da bi tako nadopunio svoju izobrazbu. Što bi mu preostajalo od slobodnog vremena, upotrebljavao ga je za hodočašća u razna rimska svetišta, u katakombe, a nastojao je dobrotom i vedrinom djelovati na svakoga s kime bi se susreo. U Rimu se namjerio i na sv. Ignacija Lojolu i s njime se sprijateljio. Taj ga je veliki učitelj uputio u 'unutarnju molitvu'. Sveti Filip Neri zaređen je za svećenika god. 1551. Bilo mu je tada već 36 godina. Tada se povukao u kuću bratovštine San Girolamo della Carita.

 

I tu je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega kao oko duhovnog vođe sve se više počela okupljati jedna zajednica. Većinu članova te zajednice upoznao je u ispovjedaonici revno ispovijedajući i vodeći duhovne razgovore. Doskora je za sve veći priljev posjetitelja njegova ćelija postala premalena. Zato su uz crkvu sagradili prostoriju koju su nazvali 'oratorium', a od god. 1554. i zajednica koja se tu okupljala nazvala se isto tako. Oratorij je postao mjesto duhovnih susreta, škola teologije i kršćanskoga života.

 

 

U njemu se duhovno čitalo, razmatralo i proučavalo Sveto pismo i tako stjecalo ono prijateljevanje s Božjom nadahnutom riječju. Obilazili bi bolnice, ubožnice, ulice te pomagali bolesnicima i siromasima. Sveti Filip Neri po nalogu Pape godine 1564. morao je kao dušobrižnik preuzeti i brigu za firentinsku Crkvu i zajednicu u Rimu. Tada su mu pritekli u pomoć već kao svećenici njegovi prvi i najbolji učenici: Tarugi, Bordini i Baronius.

S njima je stvorio malu bratsku zajednicu svjetovnih svećenika koji su provodili zajednički život. U papi Grguru XIII. (1572. – 1582.) Filip Neri imao je oslonac i jamstvo za nesmetan rad. Prije njega je imao problema pa je dvaput došao i pred inkviziciju, ali je oba puta proglašen nedužnim i pravovjernim. Kako je firentinsku koloniju učinio neovisnom te u Valicelli uz tamošnju crkvu podigao novi oratorij, njegovo se djelo još više učvrstilo i usavršilo. Kad je god. 1578. u Valicelli stara crkva ustupila mjesto novoj, zvanoj ''Chiesa Nuova'', koja i danas postoji (u njoj je i svetčev grob), tada je njegov oratorij postao jedno od središta duhovne obnove u Rimu.

 

 

U nj su dolazile po duhovnu hranu stotine i tisuće Rimljana, i tako veseli, originalni, ali Božjom ljubavlju prožeti, Filip Neri postao je jedna od središnjih ličnosti Vječnoga Grada. Uza nj su bili njegovi svećenici i braća oratorijanci. Ta je kongregacija, životno djelo sv. Filipa Nerija, 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve.
 

Crkva na njegov blagdan u molitvi kaže da je ''bio čudesno prožet ognjem Duha Svetoga''. I taj je Duh preko njega djelovao, u svim njegovim djelima i pothvatima odzvanjao, k njemu privlačio. Po tome Duhu on je postao ''drugi apostol Rima''. U tome Duhu preminuo je pun radosti. Njegov oproštaj od ovoga svijeta nije bila žalost, već radost u Duhu Svetomu. Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu Misu ''kličući i pjevajući od radosti''. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. A umro je već sljedeće noći u 3 sata. Samo dva mjeseca nakon njegove smrti započeo je proces za njegovo uzdignuće na oltar. Proces je završio dekretom kanonizacije od 14. svibnja 1622. 
 

Sveti Filip Neri bio je i veliki prijatelj prirode, pa ga učeni oratorijanac Faber u tom pogledu nazivao drugim sv. Franjom, samo u modernijem ruhu. On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu.