Sveti Hijacint

Jacek je rođen koncem XII. stoljeća u Kamienu, u blizini Opole. Obitelj mu je pripadala malome plemstvu. Prije ulaska u dominikanski red bio je kanonik u Krakovu. Dominikance je upoznao na putu u Italiju i ondje im se kao prvi Poljak i pridružio. Kratki je novicijat svršio u Bologni. Odande ga je nakon drugog generalnog kapitula reda, sv. Dominik u svibnju 1221. u pratnji fra Henrika iz Moravske poslao u domovinu. Utemeljitelj dominikanskog reda, osim svoga očinskog blagoslova, dao je Hijacintu jasno određen program apostolskog rada. Želio je da njegov red i ondje uhvati dubok korijen, a onda da naviješta Evanđelje poganima u Pruskoj. Ta je misija sv. Dominiku veoma bila na srcu.
 
Na putu u Poljsku dva su se brata propovjednika morala zaustaviti u dominikanskoj naseobini u Friesachu u Koruškoj, gdje su se zbog nesposobnosti tamošnjeg priora rodile neke poteškoće. Ondje su se malo duže zadržali pa su stigli u Krakov tek uoči blagdana Sviju svetih 1222. S velikom ih je radošću i počastima primio mjesni biskup Ivo. On im je dodijelio kao polje rada crkvicu u čast Presvetoga Trojstva, sagrađenu od drveta. Dok se ta crkvica obnavljala, a gradio se i pripadajući samostan, biskup je dvojici dominikanaca pružio gostoprimstvo u svojoj palači. Sve to govori kako ih je rado imao i koliko mu je bilo stalo da ostanu i rade u njegovoj biskupiji.
 
Obnovljenu je dominikansku crkvu 12. ožujka 1223. blagoslovio apostolski legat, kardinal Gregorio Crescenzi. Mladi su se Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima tako da se ubrzo moglo osnovati još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Red je sv. Dominika uhvatio duboko korijenje i među zapadnim Slavenima pa je skupa s njima započeo zajednički povijesni hod. Hijacintu je osobno na provincijalnom kapitulu g. 1225. zapala dužnost da dadne život novoj redovničkoj zajednici u Gdansku, na granici Pruske. Ona je imala biti odskočna daska za evangeliziranje Prusije. Svi su samostani u Poljskoj i Češkoj imali veliko povjerenje u Hijacinta. Dokaz je tomu što je bio izabran kao njihov zastupnik za generalni kapitul dominikanskog reda u Parizu godine 1228. Vrativši se Hijacint s kapitula u Parizu natrag u Krakov, njegov ga je prijatelj biskup Ivo uzeo za svjedoka u jednom dokumentu što ga je izdao pod nadnevkom 29. rujna 1228. Iz Krakova je Hijacint otputovao u Gdansk, ali se ni ondje nije više dugo zadržao. Neki misle da mu je kapitul u Parizu povjerio misiju da u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, osnuje jednu veću katoličku ustanovu, jasno u smislu razvijanja pastoralnoga rada u onim prostranim krajevima.
 
U tadašnjoj su se Ukrajini i Rusiji nalazili na radu mnogi katolici latinskoga obreda pa se valjalo i za njih brinuti. Doduše, pružala im se neka duhovna pomoć, no to je prema potrebama i željama bilo premalo. Ljudi, a i Rim, željeli su više. Tadašnji se papa Grgur IX. nadao čak i sjedinjenju kojega pravoslavnoga kneza s Katoličkom crkvom. Svim tim željama i problemima trebali su izići ususret dominikanci na čelu sa svojim poletnim Hijacintom.
 
On se odmah dao na posao, na izvršenje toga zamašnoga plana. Uzevši sa sobom kao suputnike i suradnike fra Florijana, fra Godinu i fra Benedikta, otputovao je u Kijev i ondje se nastanio i to uz crkvu Svete Marije. U toj su crkvi već od XI. stoljeća pastoralno djelovali irski benediktinci iz glasovite bečke opatije „Schottenkirche“. Na žalost, tada ih u Kijevu više nije bilo. Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup. To bi se možda i ostvarilo da kijevski knez Vladimir Ruriković nije takvo nešto smatrao štetnim po interese Pravoslavne crkve. Zato je dominikance jednostavno iz Kijeva potjerao. Kad se to dogodilo, sveti se Hijacint nije nalazio u Kijevu. On se vratio u Poljsku jer ga je ta čekala za prusku misiju. Poljska je tada protiv poganske Pruske podigla križarsku vojnu, a Grgur IX. je povjerio dominikancima pastoralnu brigu za vojnike križare. Očekivalo se da će oni kasnije onda nesmetano po Pruskoj moći misionirati. Svetoga Hijacinta, prema pisanim dokumentima, g. 1236. nalazimo u Marienwerderu, a g. 1238. u Gnieznu. I to su posljednje vijesti što ih o njemu imamo.
 
Tada je već bio star, iscrpljen radom, pa se vratio u svoj samostan u Krakov. Ondje je još neko vrijeme djelovao, dok nije u Gospodinu usnuo baš na Veliku Gospu 1257.