Sveti Izidor Seviljski
Crkva se danas spominje sv. Izidora Seviljskog, biskupa i crkvenog naučitelja kojega je 2002. godine bl. papa Ivan Pavao II. proglasio zaštitnikom interneta i svih koji se njime služe.
Odgoj koji je primio od brata bio je strog, ali nije primio samo to već i svestranu izobrazbu. Pridružio se redovničkoj zajednici te postao redovnikom. U 30. godini naslijedio je brata u opatskoj službi. Tada je zapisao ovo: "U svome životu opat mora biti svojim redovnicima savršen uzor poslušnosti, uvjeren da ništa ne može zapovijedati što sam prije ne izvršava. On mora sokoliti svakoga pojedinoga prema njegovu temperamentu i potrebama."
Kao opat Izidor je želio biti jednako pravedan i objektivan prema svima, no znao je dobro da se pravednosti mora pridružiti i očinska ljubav, jer je redovnička zajednica jedna obitelj kojoj je on otac i počelo jedinstva. Stoga se svim marom trudio oko sloge i jedinstva srdaca među redovnicima. Napisao je i djelo Regula monachorum - monaško pravilo, u kojem se pokazuje pravi majstor i zakonodavac. U tom i u svim svojim drugim djelima pokazao se kao čovjek logike, reda i sustava. Prema njemu redovnički se život mora sastojati od potpunog odricanja samoga sebe, strogog siromaštva, postojanosti i ustrajnosti u dobru, liturgijske molitve i rada.
Njemu se pripisuje glasovita izreka, koja je ušla u sve redovničke zajednice: "Sve što redovnik dobije ili privrijedi nije za njega već za samostan." Izidor je bio i veliki revnitelj redovničke stege, ali je dobro znao da ona ne smije biti sama sebi svrhom već mora služiti višim ciljevima. Zato je imao i razumijevanja za ljudske slabosti svoje subraće. Pristupao je k njima ne kao strog i neumoljiv poglavar, već kao samilostan otac, koji suosjeća sa svojom subraćom. Kako je bio čovjek široke kulture, dobro je poznavao i istočnjačku pustinjačku i monašku tradiciju i literaturu te, oslanjajući se i na nju, konkretnim je primjerima protumačio oko kojih vrlina redovnik naročito mora nastojati. Izidor je bio rođeni učenjak.
Zato mu je knjižnica bila kao neko svetište u kojem se jako dobro osjećao i snalazio kao kod kuće. Čitao je djela velikih učitelja, naročito Origena, jednoga od najvećih učenjaka starokršćanske aleksandrijske škole. Poznavao je dobro stare pjesnike, filozofe, povjesničare, prirodoslovce i tako je postao jednim od najboljih poznavalaca stare grčkorimske kulture. U njoj je bio enciklopedijski verziran. Uočio je sve vrijednosti starovjekovne kulture i smatrao svojim životnim zadatkom da je prenese kasnijim vremenima. Taj je zadatak odlično ispunio i u tome je njegovo povijesno značenje. Sveti Izidor, kao i toliki sveti ljubitelji knjiga, davao je prednost knjizi nad knjigama - Bibliji.
U izlaganju Biblije mnogo se oslanjao na sv. Jeronima, "najvećeg naučitelja u tumačenju Pisama". Kao vatreni štovalac aleksandrijske biblijske škole i on je prihvaćao alegorijsko tumačenje Svetog pisma. Glavno mu je biblijsko djelo Quaestiones in Vetus Testamentum (Pitanja koja se odnose na Stari zavjet).
Izidor bi po svojoj naravi i sklonostima najradije ostao tihi kabinetski radnik, koji sjedi nad knjigama, ali Bog ga je čekao i na drugom mjestu.
Godine 601. morao je naslijediti na biskupskoj stolici u Sevilli svoga brata Leandra. Biskupovao je 30 godina, a resila ga je svestrana učenost i veliki govornički dar: vrline tako potrebne odgovornom pastiru duša. Kako je Izidor sam bio vrlo učen čovjek i mnogo držao do naučavanja, tako se kao biskup izvanredno brinuo da i njegov kler po svom odgoju i učenosti bude što više na visini svoga poslanja. Stoga je njegova teološka škola u Sevilli postala najuglednija znanstvena crkvena ustanova u čitavoj Španjolskoj onoga vremena. Biskup se brinuo da njegov kler bude uzoran u svakome pogledu, a sam mu je u tome bio najbolji primjer. Sveti Izidor je također divan uzor žarke domovinske ljubavi.
Pod vodstvom Gotâ očekivao je jedinstvo čitave Španjolske i to pod zastavom križa. Da bi se to ostvarilo, napisao je veliki zbornik prava zvan Hispana, koji je u čitavoj Španjolskoj bio na snazi sve do svršetka XII. stoljeća. Svoju domovinu, a i svu Europu, zadužio je svojim glavnim djelom Etymologiae. To je prva poznata enciklopedija. To je djelo u srednjem vijeku poslije Svetoga pisma bilo najviše čitano i ponovno izdavano.
Na sveopćoj španjolskoj sinodi biskupa godine 633. u Toledu između 62 biskupa Izidor je bio po redu prvi. Svi su ga cijenili i kao učenjaka i sveta čovjeka. Taj, možda najslavniji čovjek stare Španjolske, umro je 4. travnja 636. u svome rodnom gradu Sevilli. Pokopan je uz svoga svetoga brata Leandra i sestru Florentinu.
Ovaj prikaz o velikom naučitelju Crkve završimo s nekim njegovim mislima:
''Neka nas moljenja očiste, a čitanje poduči! Jedno je i drugo dobro, ako se može; ako se pak ne može, bolje je moliti nego čitati.
Tko želi biti stalno s Bogom, mora često i moliti i čitati. Kad naime molimo, mi s Bogom razgovaramo, a kad čitamo, Bog s nama govori.
Svaki je napredak plod čitanja i razmišljanja. Što ne znamo čitanjem učimo, a što smo naučili kroz razmatranje očuvamo. Jednu i drugu blagodat pruža čitanje svetih Pisama. Ono poučava razum pameti, ali isto privodi čovjeka, otrgnuta od ispraznosti svijeta, k ljubavi Božjoj. Pravi će čitač biti daleko spremniji da radije prenese u djelo što je pročitao nego da samo zadrži spoznaju.
Manja je naime kazna, ako ne znaš za čim čezneš, nego ako ne ispunjaš što si upoznao. Čitajući čeznemo za znanjem, ali isto tako imamo dužnost ispuniti što naučismo kao ispravno.
Nitko ne može dokučiti smisao Svetog pisma, ako se čitanjem s njime ne sprijatelji. Stoji napisano: Ljubi ga i podići će te, proslavit će te, kad ga budeš zagrlio..."
