Sveti Leonard, pustinjak

Sveti Leonard jedan je od veoma popularnih svetaca u srednjoj Europi, odakle je njegovo štovanje došlo i u hrvatske krajeve. Jedan učenjak kaže da je njemu u čast podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela, u koje valja ubrojiti i crkve i kapele u našim krajevima, od kojih je, svakako, najljepša ona u Kotarima kod Samobora, što se ubraja medu najvrjednije barokne kulturne spomenike Hrvatske.

Leonard je prisutan i u toponomastici, po njemu se, naime, nazivaju neka mjesta, ali isto tako i u folkloru, narodnim običajima.

Sv. Leonard iskupio si je naročito veliko poštovanje i slavu za vrijeme križarskih vojna, kada je po njegovu zagovoru bio oslobođen iz sužanjstva slavni križar Boemund od Antiohije. On je upao u ropstvo muslimanima godine 1100., a iz njega je oslobođen po svetčevu zagovoru dvije godine kasnije. Vrativši se u Europu, darovao je svetištu Saint-Leonard-de-Noblac srebrne verige, slične onima što ih je kao zarobljenik nosio. Kako se onda mnogo govorilo i pisalo o slavnim vitezovima i križarima, jasno je da je pobožnost jednoga Boemunda prema sv. Leonardu djelovala na pučku maštu, pa i na srce, te su ga u toj pobožnosti mnogi nasljedovali šireći tako posvuda svetčevo štovanje.

Sveti Leonard iz Noblaca ili Limogesa u Francuskoj bio je, zapravo, svetac otkriven tek početkom XI. stoljeća, otkad potječu i prvi njegovi životopisi, koji su prilično legendarni. I oni su širili svečevu slavu i štovanje.

Leonard se rodio u Galiji za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. godine. Rodio se u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili intimni prijatelji velikoga francuskog kralja Klodvika koji je malome Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvik kao prvi Franački knez pokrstio, a za njim i njegovi Franci pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost Evrope jer će Franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu.

Kad je Leonard odrastao, nije se - kako su to inače činili plemićki sinovi - posvetio vojničkom staležu, već se radije stavio u službu sv. Remigija, koji je postao nadbiskup u Remisu. Znamo da je taj svetac krstio Klodvika: Kako je sv. Remigije bio prijatelj s kraljem Klodvikom, imao je povlasticu da vrati slobodu svima zarobljenicima na koje bude naišao; istu je povlasticu zatražio i Leonard, dobio je i njome se u korist zarobljeniku više puta poslužio. Ne zaboravimo da je to bilo u doba seobe naroda, u jednom burnom razdoblju, kad je bilo toliko nevinih zarobljenika.

Kralj je ponudio Leonardu i časti i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću, najprije kod sv. Maksimina u Micyu, a zatim u obližnju okolicu Limogesa, usred šume koja se zvala Pavum. Tamo je provodio pustinjački život molitve i pokore.

Jednoga je dana Leonardovu samoću prekinuo kralj Klodvig, koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica, koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast Majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila praksa. Godina smrti sv. Leonarda nije nam poznata, no zato nam je poznata njegova slava u kršćanskome puku, koja je samo odsjev one slave što je uživa u blaženome gledanju Boga.