Sveti Lovro, đakon i mučenik

Sveti Lovro Rimski rođen je oko 225. godine u Španjolskoj, a kasnije je stigao u Rim. Bio je učenik pape Siksta II., koji ga je, unatoč mladoj dobi, uvrstio među sedmoricu rimskih đakona te ga postavio za protođakona.

Iskazavši mu veliko povjerenje, obratio mu se ovim riječima: ''Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu''.

Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi, rekao je đakonu Lovri neka povjereno crkveno blago podijeli siromasima. On je poslušao i pošao u ubožnicu za siromahe i sve im podijelio.

Za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, sveti Lovro pokazao je na siromahe, bogalje, slijepce i bolesnike te rekao: ''Evo blaga Crkve, vječnog blaga koje se nikada ne umanjuje, već ga uvijek ima i posvuda se može naći''.

Car Valerijan tu je njegovu gestu shvatio kao ruganje i smjesta ga osudio na smrt. Njegovo je mučeništvo bilo dugi križni put nevolja. Naposljetku su ga stavili na rešetku ispod koje je gorio užareni ugljen. Sveti Lovro tu posljednju kušnju primio je s neizrecivom hrabrošću: 

''S ove strane sam dovoljno pečen, okrenite me na drugu'', rekao je svojim krvnicima nakon što je neko vrijeme ležao na boku.

Mučeništvo svetog Lovre zbilo se, prema pouzdanim izvorima, na današnji dan, 10. kolovoza 258. godine.

Kiša meteora zvana Perzeidi događa se otprilike u vrijeme njegova spomendana, sredinom kolovoza, pa se naziva ''Suze svetog Lovre''.

Prije smrti molio se Gospodinu za grad Rim, a Rimljani su mu tu milost uzvratili i podigli mu mnoge crkve. Prva od njemu posvećenih crkava nalazila se na mjestu samoga mučeništva u Agro Veranu.

Kao junaku vjere, ljubavi i poslušnosti, papa Damaz posvetio je svetom Lovri jedan od svojih najdirljivijih epigrafa koji glasi:

''Bičevi krvnika, plamen, mučenje i lanci. Samo ih je Lovrina vjera mogla nadvladati. Damaz u molitvi ispunja ovaj žrtvenik darovima i divi se krepostima slavna mučenika.''