Sveti padre Pio: 'Ja samo želim biti siromašan fratar koji moli'

Rijetki su svetci poput padre Pija bili obdareni izvanrednim znakovima koji su na njega svratili pozornost čitavog svijeta: poput tajanstvenog mirisa koje je širilo njegovo tijelo, dara proroštva i čitanja srdaca, ozdravljenja i obraćenja pripisana njegovu zagovoru.

Rođen je 25. svibnja u Pietrelcini, u južnoj Italiji, kao Francesco Forgione, u siromašnoj i pobožnoj obitelji. Djetinjstvo je proveo vedro i mirno u skromnoj seljačkoj obitelji, a od malih je nogu želio postati svećenikom. U njemu je vjera sve više rasla i često je tražio samotna mjesta kako bi se posvetio molitvi. Još kao dijete bio je osjetljiva zdravlja.

Godine 1903. ušao je u kapucinski samostan, te uzeo redovničko ime Pio. Doživotne zavjete položio je 1907., a za svećenika je zaređen 1910. godine. Zbog ozbiljnih zdravstvenih poteškoća poglavari ga nisu odmah poslali u pastoral, već u rodnu Pietrelcinu, gdje je boravio do 1916. Kasnije odlazi u samostan San Giovanni Rotondo, gdje je i ostao do svoje smrti. Upravo je tu mladi fratar započeo svoj put prema kalvariji koju je prolazio tijekom svog čitavog života.

Dana 5. kolovoza 1918. ukazao mu se tajnoviti lik koji mu je probo srce gorućom strijelom, a od 20. rujna 1918. sve do smrti stalno je imao stigme: krvave rane na rukama, nogama i desnom boku, na mjestima Isusovih rana. 

One su bile bolne, no daleko veću bol izazivale su sumnje i osude koje su mu stizale iz crkvenih ustanova od subraće, te znanstvenih krugova. Razni znanstvenici bili su poslani od vjerskih tijela, pa i samog Vatikana, ne bi li dokazali da su pojave koje mu se pripisuju bez ikakva nadnaravnog porijekla.

Uspjeli su uvjeriti sveti Uficij da se 'navedeni događaji u vezi s padre Pijom ne mogu osjetiti nadnaravnima'.

Monsinjori iz Vatikana, dekretom iz 1923., zabranili su padre Piju javno služenje Mise i ispovijedanje vjernika. Bila je to teška muka koja je potrajala oko 10 godina, ali ju je Padre Pio podnosio u tišini, povlačeći se na molitvu i pokoru.

Puk, koji nikad nije ni posumnjao u nadnaravni izvor tih tajanstvenih rana, nastavio je, nakon što je ukinuta zabrana, dolaziti na svete Mise koje je služio padre Pio.

Svetu Misu nazvao je 'velikim otajstvom', a služio ju je preobražena lica i sjajnih očiju. Vjernici su bili svjedoci punine njegove duhovnosti. Padre Pio imao je i dar bilokacije. O tome su svjedočili vojnici kojima se ukazao na bojištu i spasio ih od udara granate, a jednog urugvajskog biskupa posjetio je kako bi ga upozorio da jedan svećenik umire.  

Znao je ispovijedati i 16 sati na dan, a vjernici u ispovjedaonici nisu ostajali dulje od 15 minuta. Jedno od najcitiranijih ozdravljenja padre Pija bilo je ozdravljenje slijepe djevojčice koja je progledala nakon što je primila Pričest iz njegove ruke, a nije imala zjenica. 

Padre Pio, čovjek velike ljubavi i poniznosti, posjedovao je također i dar čitanja srdaca. Osjećao bi je li onaj koji mu se približava iskren, ili pak dvoličan, zbog čega je prema jednima bio blag, a prema drugima oštar, pa čak i otresit.

No, uvijek je sve pozivao na trajnu molitvu i neprestani doticaj s Gospodinom. Godine 1940., dok se svijet morao suočiti sa ratom, na njegov su se poziv rodile molitvene skupine, koje su se kasnije raširile čitavim svijetom.

Te iste godine, potaknut velikom ljubavlju za bližnje, osobito za one pogođene bolešću, započeo je pokret solidarnosti i pomoći kako bi izgradio bolnicu za siromašne. Tu svoju zamisao ostvario je 1956. kada je otvorena 'Kuća za olakšavanje patnji'.

Padre Pio provodio je dane i velik dio noći u razgovoru s Bogom. Rekao bi:

'U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je ključ koji otvara Božje srce.'

Svoju ljubav prema bližnjima pokazao je primajući, tijekom više od 50 godina, nebrojene ljude koji su se obraćali njegovoj svećeničkoj službi za Ispovijed, savjet i utjehu. Živio je u duhu siromaštva potpuno nenavezan na sebe, na zemaljska dobra i časti. Za sebe je iskreno mislio da je beskoristan, nevrijedan Božjih darova, pun slabosti i nemoći, a istovremeno blagoslovljen Božjim dobročinstvima.

Usred tolikog divljenja kojim je bio okružen, on bi rekao: 'Ja samo želim biti siromašan fratar koji moli.'

Padre Pio preminuo je u noći  23. rujna 1968., izmolivši cijeli ružarij.

Samostan i Crkva u kojoj je slavio svetu Misu uskoro su postali mjesta neprestanih hodočašća, te mjesta molitve, ljubavi i obraćenja. Ljudi su padre Pija kao svetca počeli častiti i prije nego što je Crkva zauzela službeni stav, no njegov je put prema časti oltara bio poprilično težak. Naposljetku je ipak pobijedila istina o njegovoj svetosti.

Padre Pija blaženim je 2000. godine proglasio njegov veliki štovatelj, papa Ivan Pavao II., a 16. lipnja 2002. proglasio ga je svetim.