Sveti Vinko Fererski - zaštitnik od padavice i glavobolje

Rodio se god. 1350. kao sin gradskoga bilježnika u Valenciji. U 17. godini života u rodnome gradu stupio je u dominikanski red gdje je započeo školovanje koje je nastavio u Leridi i Barceloni. Kao profesor počeo je predavati filozofiju, a kasnije i teologiju, što svjedoči o njegovim intelektualnim sposobnostima. Velika sreća njegova života bio mu je učitelj novaka u novaštvu koji ga je uveo u pravi duh redovništva. Taj duh je učinio od njega jednoga od najvažnijih propovjednika onoga vremena.
 
On je, propovijedajući pokoru, obišao ne samo svoju domovinu Španjolsku, već i gornju Italiju, Švicarsku i Francusku. Imao je velikih uspjeha, a ponajviše zato što je njegov život odgovarao pokori koju je naviještao. Svjetski užici i časti za njega nisu ništa značili. Na njegov stol meso nikada dolazilo nije, a kroz 40 godina, osim nedjeljom jeo bi samo jedanput na dan. Ležaj mu se sastojao od slame i loze. Pred pukom je stajao kao drugi Ivan Krstitelj. Pokornički i isposnički život davao mu je izvanrednu moralnu snagu koja je djelovala na mnoštvo.
 
Njome je branio pravu vjeru protiv krivovjerja i promicao ćudoređe protiv lijenosti i loših običaja. Kroz 20 godina bavio se misionarskim radom koji je dovršio u Bretanji među jednostavnim pukom.

Johan Huizinga, profesor Lajdenskog sveučilišta, napisao je knjigu Jesen srednjega vijeka, koja je jedno od najvećih djela povijesti kulture. U toj knjizi piše o sv. Vinku Ferreru: "... Kad bi dolazio dominikanac Vincencije Ferrer održati propovijed, pošli bi mu, pjevajući hvalospjeve, iz svih gradova u susret narod, magistrat i svećenstvo sve do biskupâ i prelatâ.
 
Putovao je s brojnom pratnjom sljedbenika koji su svake večeri po zalasku sunca obilazili gradom u procesijama, trapeći se i pjevajući. Za sve je svoje sljedbenike brižljivo pripremao hranu i konak, a za konačare je unajmio besprijekorne ljude. S njim je putovalo mnogo svećenika iz raznih redova kako bi mu neprestano asistirali pri ispovijedanju i pri služenju Mise. Pratilo ga je i nekoliko notara koji su vodili zapisnik na mirovnim sudovima što ih je sveti propovjednik posvuda održavao. Magistrat španjolskog grada Orihuele izjavljuje u svom pismu biskupu u Murciji da je u njegovu gradu proveo 123 pomirbe, a od toga 67 u slučajevima umorstva.
 
Gdje je god propovijedao, svugdje je njega i njegovu pratnju morala drvena ograda štititi od navale mnoštva, koje mu je htjelo poljubiti ruku ili skute. Dok je propovijedao, sva je privreda mirovala. Rijetki su bili slučajevi da svoje slušatelje nije nagnao u plač, a kad je govorio o posljednjem sudu, o kaznama u paklu ili o Isusovim mukama, gorko bi se rasplakao zajedno sa svojim slušateljima, pa je morao propovijed prekidati dok se plač ne stiša. Pokajnici su pred svima prisutnima padali ničice i u suzama priznavali svoje teške grijehe...
Sveti Vinko je umro 5. travnja 1419. u Vannesu. Pripisuju mu se brojna čudesna ozdravljenja, osobito djece, te  oživljavanje zamrlih.