Sveti Anđeli čuvari

I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: ''Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog'' (Mt 18,10).

Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li  taj dar, što ga Nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega?

O njemu je pisano: ''Bog anđelima svojim'', dakle i mome anđelu čuvaru, ''zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim'' (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštuje našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar anđela čuvara.

Za francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta nitko se ne će tako lako usuditi tvrditi da je bio skučen i ograničen duh. Bio je baš protivno: čovjek širokih vidika, snažan govornik koji se odlikovao izvanrednim poznavanjem Svetoga pisma, djela svetih otaca, a resila ga je uz blistav stil i način izražavanja i velika trijeznost i odmjerenost u mišljenjima i sudovima.

On je u govoru na blagdan Svetih anđela čuvara polazeći od svetopisamskog teksta: ''Vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom čovječjim'' (Iv 1,51).

Izrekao je o svetim anđelima i ove divne misli:

''Onaj koji anđele čini sretnima, daje sreću i ljudima: mi i jedni i drugi pijemo na istome izvoru života, koji nije drugo nego vječna Istina, i svi mi možemo zajedno pjevati u divnom koncertu ovaj stih Psalmista: 'Sve je moje dobro, da budem sjedinjen s mojim Bogom (usp. Ps 72,28) i da u njemu postavim svoje počivalište.'''

Na tom je temelju veoma ugodno uspostaviti društvo čovjeka i anđela: jer postoji nepromjenljiv zakon da se duhovi koji se sjedinjuju s Bogom u isto vrijeme nalaze svi ujedinjeni zajedno. Oni koji crpe iz potoka sudjeluju u suprotnim brigama i dijele njihove sklonosti. No, oni koji idu na sam izvor, na počelo svih bića, tj. na vrhovno dobro, nalazeći se svi u tom jedinstvu i sabirući se u tom središtu, primaju ondje jedan duh mira i jednu svetu ljubav jedni prema drugima; i to biva tako da je sva njihova radost u tome što su vječno udruženi u posjedovanju njihova zajedničkoga dobra: a što čini, kako kaže sv. Augustin, da svi zajedno sačinjavaju jedno te isto kraljevstvo i jedan te isti Božji grad. Iz toga je lako zaključiti da, budući da su ljudi, ne manje od anđela, stvoreni za uživanje Boga, ne sačinjavaju jedni i drugi nego jedan jedini narod i jedno jedino Kraljevstvo, hoću reći po ljubavi, koja je zakon nebeskih duhova i zakon smrtnih ljudi; i koja šireći se iz neba na zemlju čini jednu te istu družbu stanovnika jednoga i drugoga.

Zaista, kažem vam, čitamo u Evanđelju, vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze (Iv 1,51). Koji je to prizor što nam ga tu Spasitelj predočuje? Odakle dolazi da su nebesa otvorena? I što žele reći ti anđeli koji uzlaze i silaze tako laganim letom sa zemlje na nebo, s neba na zemlju? Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku njihovih buntovničkih sudrugova? Zemlja više nije neprijateljica neba; nebo više nije protivno zemlji: prijelaz je od jednoga k drugome prekriven blaženim duhovima, kojih ljubav po službi podržava savršenu vezu između ovoga mjesta hodočašća i naše nebeske domovine.

I poradi toga razloga vidite ih uzlaziti i silaziti. Oni silaze od Boga k ljudima, oni uzlaze od ljudi k Bogu, jer ih sveti savez što ga obnoviše s nama zadužuje dvostrukim poslanstvom. Oni su Božji poklisari kod ljudi, oni su ljudski poslanici kod Boga. Kojeg li čuda! kaže nam sv. Bernard: oni nisu samo Božji anđeli, nego i ljudski anđeli. Anđeli, tj. poslani: oni su, dakle, Božji anđeli, jer nam ih On šalje da nam pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da ga umirimo. Oni dolaze k nama, obremenjeni Njegovim darovima; oni se vraćaju obremenjeni našim željama; silaze da nas vode, uzlaze da Bogu odnesu naše želje i dobra djela. To je zadatak i služba tih blaženih čuvara, to je što čini da uzlaze i silaze.

Bossuet je bio svojevrstan pjesnik u prozi koji je svoje duboke misli znao zaodijevati u lijep stil. Možemo uživati i u jednom i u drugom: u sadržaju i u lijepoj formi u koju je oblikovan. Korisnije će biti ako budemo više pažnje posvetili sadržaju, nastojeći u nj što više proniknuti i na svoj ga konkretan život primijeniti. U ovom slučaju na temelju tih misli pojačati svoju vezu s anđelima, osobito sa svojim anđelom čuvarom. Da to isto u što većoj mjeri postignemo, navedimo još nešto, nešto iz života jednoga velikog čovjeka. To je iz djetinjstva pape Pija IX., Božjega sluge i kandidata oltara.

Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete Mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maknuti s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i Papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.

I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje.